Osmijeh. I tačka.

Crnogorska glumica Branka Stanić, koju će publika uskoro gledati u filmu “Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa”, pored pozorišta i drugih aktivnosti pronalazi vrijeme i za djecu na Cetinju koja su polaznici njene škole glume “Osmijeh. I tačka”.

Ona je u razgovoru za “Vijesti” pričala o svojim svakodnevnim aktivnostima, porodici, kao i školi koja ponovo okuplja mališane i organizuje časove glume, a otkrila je i da je njenim osnivanjem imala za cilj da motiviše i promoviše dječiju kreativnost.

”Kod mene u stanu, u jednoj prostoriji sam počela sa časovima. To je bio intiman prostor, jer sam htjela da radim sa što manje djece, da bih svima dala podjednako znanje”, prisjetila se Stanić kako je izgledao početak rada sa djecom prije četiri godine. Koliko su prvi polaznici bili zadovoljni njenim časovima, potvrđuje i to da je njeni, kako kaže vjerni drugari Iva, Natalija i Maša, još prate.

“Njima mnogo znači ova škola, valjda zato što je Cetinje sredina bez mnogo mogućnosti kreativnog razvoja za djecu”, ističe ona. Što se tiče naziva “Osmijeh. I tačka”, Branka kaže da je smišljan dugo i uz konsultacije pravopisa.

”Nisam znala kako u jedan naziv smjestiti moj cilj. Kako staviti maštu, ples, pjesmu, igru iz duše, dah snova, ljepotu djetinjstva, oživljavanje mašte uz zvuk, milinu što smo tim, dan bez odustajanja, dane uz borbu da napravimo naše stvari makar griješili, dane u kojima će se raditi vježbe za um, pamćenje”, pojašnjava ona.

“Gluma mi nije primarna. Bitno mi je da su djeca svjesna sebe i svojih mana, podjednako kao vrlina, da znaju koliko vrijede. Da se slažu i komuniciraju, naročito u vremenu koje je okrutno. Meni se dešavalo da naučim sve, da dođem u školu i ne javim se da odgovaram. Ne želim da se to njima desi”, objašnjava glumica, koja tvrdi da je i sama “veliko dijete”

”Djeca su divna. Imam vjerne klince koji iznova dolaze i radujem se svim uzrastima”, dodaje ona i otkriva da je nastava organizovana u grupama. Polaznici škole su imali priliku da učestvuju i rade na više filmova, festivala i drugih kreativnih projekata, kao što su “Mali dječiji sajam” i “Oživimo knjige iznajmljujući ih”.

“Veoma sam ponosna što je održan kasting za novi film Milana Karadžića i što su djeca iz moje školice odabrana. Takođe je dosta njih snimalo reklame i filmove sa studentima režije za njihove profesionalne projekte”, kazala je Stanić.

Ona je naglasila da veliku podršku imaju od direktorice OŠ “Lovćenski partizanski odred” Sandre Sjekloće, koja im je ustupila prostorije na korišćenje, a nesebičnu pomoć pružaju im i roditelji polaznika. Na pitanje da li pored glume polaznike škole želi da nauči i nekim vrijednostima, Stanić odgovara potvrdno.

“Gluma mi nije primarna. Bitno mi je da su djeca svjesna sebe i svojih mana, podjednako kao vrlina, da znaju koliko vrijede. Da se slažu i komuniciraju, naročito u vremenu koje je okrutno. Meni se dešavalo da naučim sve, da dođem u školu i ne javim se da odgovaram. Ne želim da se to njima desi”, objašnjava glumica, koja tvrdi da je i sama “veliko dijete”.

“Trudim se da razmišljam kao oni. Najviše mi prija toplina sa kojom uskaču u stvari koje im zadajem, to je zapravo ona radost koja je mene ponijela prilikom osnivanja škole”, kaže Stanić.

Dodaje da, za razliku od onih koji se bude u 12, ona do podne proživi cijeli život. “Nikada mi nije dosadno i uvijek imam šta da radim”, zaključuje glumica, čiji je film “Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa” nedavno imao premijeru.

"Bitna je kreativnost, nisu sve novci, vjerujte mi. Ja sam bila volonter - dječiji instruktor godinama, okupljali smo se, stvarali, farbali dane kreativnošćču i niko nam nije mogao ništa"

“Utisci su fenomenalni. Film konačno stiže u Podgoricu 26. novembra, a 27. će biti prikazan u Beogradu. Ljudi su oduševljeni kažu da su se vratili u neki drugi period i meni je to drago, jer je u pitanju univerzalna priča. Presrećna sam, jer sam nagrađena za tu ulogu, a i Nikola Vukčević za film. Sav trud se isplatio”, ističe ona i za kraj razgovora otkriva naredne planove.

“Ovih dana sam dobila poziv za novu ulogu u predstavi Crnogorskog narodnog pozorišta u režiji Veljka Mićunovića”, pohvalila se ona.

Mladi na Cetinju sami treba da krenu

Ova crnogorska glumica izrazila je želju da radi i sa srednjoškolcima, opet u cilju da ih motiviše i ohrabri, ističući da su ovakve škole pokretač snaga mladih u prijestonici.

“Mladi na Cetinju sami treba da krenu, traže, žele... Bitna je kreativnost, nisu sve novci, vjerujte mi. Ja sam bila volonter - dječiji instruktor godinama, okupljali smo se, stvarali, farbali dane kreativnošćču i niko nam nije mogao ništa”, poručuje ona.

Zajedno sa sinovima u reklami

Branka Stanić je majka jednogodišnjih blizanaca Luke i Vuka, koji će se uskoro naći u reklami za pekaru.

“Bili su odlični. Snimalo se na livadi, sve su pratili i radili što smo im zadali. Bili su okruženi vrućim hljebom, ali nisu se ni žalili ni plakali”, prepričava glumica. Ipak, dodaje, to ne znači da će mališani krenuti njenim stopama.

“Samo umiju da poziraju. Oni su lavovi u horoskopu, narcisi mali”, kroz smijeh objašnjava ona.

“Opuštene su bebe, a ja sam se uvijek trudila da ne budem nervozna, koliko god imali temperaturu ili nešto drugo. Nikada nisam paničila, jer nisam željela da se na njih prenese negativna energija. Oni se stalno smiju i igraju”, priča Branka i dodaje da, ako ipak kada odrastu požele da budu glumci, neće imati ništa protiv.

“Voljela bih da jedan od njih bude košarkaš, da budu sportisti, jer taj poziv mnogo cijenim. To je takođe krvavi posao”, odgovara glumica, čija su djeca imala svega par mjeseci kada je o roditeljstvu prvi put pričala za “Vijesti”.

Od tada su obaveze, kako kaže postale znatno veće.

“Sa njima sam cijelog dana i presrećna sam. Naravno tu je i suprug, koji ih čuva kada imam obaveze, a i stalno je tu neko, moja drugarica, babe, tetke... Uvijek dođu da ih prošetaju, jer ja ne mogu njih dvojicu sama da iznesem napolje, jer živimo u potkrovlju, a ni oni neće u kolica...”, priča ona.

“Meni je sada malo i lakše, jer su veći. Znam kada me foliraju, kada hoće da jedu i slično, ali su obaveze mnogo veće u smislu da dok hodaju često padaju, pa kad jedan padne povuče i drugog, tako da stalno mažemo margarinom modrice”, prepričava svakodnevne događaje Stanić.

( Mirela Hodžić, Irena Delja )