Zvicer: I Nikšić može biti grad na vodi

Od majke Vide, Slovenke, naslijedio je ljubav prema bojama i "vješto baratanje" kičicom, a od oca Dragoljuba, Nikšićanina, pilota lovca, ljubav prema visinama. Poslije školovanja Dragoljub Zvicer, koji nosi očevo ime, 1978. godine zaposlio se u JAT-u, gdje je radio kao elektrotehničar i turizmolog.

Te iste godine je kao dar za prvo kumstvo naslikao svoju prvu sliku.

"Kada se otac vratio iz Rusije sa prvom generacijom pilota koja je tamo školovana, bio je stacioniran u Brežicama. Tu su igrali odbojku sa djevojkama iz mjesta. Tako je i upoznao moju majku, a nedugo zatim su se vjenčali. Ja sam rođen poslednjeg dana 1953. godine”, priča Dragoljub.

Selili su se, kaže, 11 puta - Pula, Zadar, Beograd, Podgorica, da bi se nakon očevog penzionisanja 1968. godine skrasili u Beogradu. Dragoljub svake godine dolazi u "Nikšić na moru". Vuku ga korijeni i starevina, ali i to što taj "Nikšić na moru" miriše nekako "morski".

"Ostala mi je profesionalna deformacija da promovišem gradove. Tako je i nastala poštapalica ’Nikšić na moru’ koja je zaživjela kod mojih prijatelja. Želja mi je bila da ljude dovedem u Nikšić, da ih malo skrenem s puta Žabljak - Herceg Novi i natjeram ih da svrate u grad pod Trebjesom. More je udaljeno svega sat vožnje, a ovdje mogu pobjeći od ljetnje morske žege i spavati u ovoj ariji“, sa osmijehom priča Dragoljub, dok ga supruga Zorica zadirkuje da je poštapalica nastala iz njegove želje da Nikšić približi upravo njoj.

"Ja bih grad privukao jezerima, malo ga više približio. Evo i Beograd ima tu ideju 'Beograd na vodi'. Nikšić ima sve predispozicije, pored toliko jezera i rijeka, da stvaranjem kanala napravi ’vodenu palmu’ i bude grad na vodi. Sve se vrtimo oko trga, a trg nije grad. Grad je mnogo šire od toga“, kaže Zvicer.

Trenutno na njegovim slikama nema Nikšića. Tu su motivi Beograda, brodovi, mrtva priroda, kao i ikone. Ali, on dok slika i "gradi", mijenja ono što nije dobro, dograđuje neizgrađeno, pomjera suvišno.

"Trenutno Beograd ‘pozlaćujem’ na slikama, a moglo bi se to uraditi i u stvarnosti. Potrebno je samo zlatne listiće staviti, recimo na oreol Svetog Save, krunu koja se nalazi na skulpturi zgrade Akademije nauka i na orlove ispred Skupštine. Kada sunce obasja te pozlaćene detalje pojavi se bljesak i taj zlatni sjaj je veza između trenutka posmatranja i slike. Nije to skupo, a lijepo je i primamljivo za turiste. Na taj način mogli bi da pozlatimo i Nikšić. Volim ja da to malo ’posolim’ ne bi li stiglo do onih koji mogu da realizuju moje ideje. Možda onda one i zažive“, kaže čovjek koji je za preko 35 godina slikanja uradio na stotine slika.

I bez razmišljanja može da izabere najdražu. To je „Terazijski plato“. Ponosan je i na veliku kompoziciju „Srpska horizontala i vertIkala“, sazdanu od 14 slika.

Dok ne zažive ideje, poput „Nikšića na moru“ i „Pozlatimo Beograd“, Zvicer će nastaviti da slikajući gradi i prepravlja i traga za "visinama".

( Svetlana Mandić )