Cigla u zidu renesanse, kamenčić u mozaiku hrišćanske vizije svijeta

Gerasim Mitropolit (? – posl. 1573)

Ima jedna bitna razlika u književnim poslovima, barem onim postmoderne provenijencije, između istorije i biografije. Drugim riječima, ono što minorni pisac i mitropolit zetski, Gerasim iz Šudikove, o kom je ovdje riječ, znači u istoriji mišljenja na prostorima današnje CG, dakle, ne jednači se s onim što mu huda biografija kaže.

Razlog: on je dio nečega nemjerljivo šireg, hrišćaske vizije svijeta.

Huda je biografija, kažem, jer nju mi ne znamo. Zna se dosad samo da je nosio to visoko zvanje i da je napisao predgovor za Minej 1573. g. u skriptoriju manastira Šudikova, tada glasovitoj prepisivačkoj školi.

Skriptoriji su u 16-om stoljeću, na ovaj ili onaj način, bili to što danas zovemo škola kreativnog pisanja. Možda bi bolje odgovaralo bez atributa kreativno, jer, budimo iskreni, zar pisanje nije takvo kakvo je od pamtivijeka? Postbizantski um poput Gerasima sigurno bi odložio svoje pero onog momenta, kad biste mu rekli da je kreativan, ali šta je tu je, iz svoje književne kože pisac ne može nikud.

Manuskriptski autor, dakle, znači mnogo više od svoje biografije. Funkcionalan je van nje, iz razloga što tu biografiju, koliko god djelovala zvanično i visoko, on dvostruko funkcionalizuje: jedan mitropolit piše knjige poput običnog monaha. Najzad, značajno je napomenuti za pisce-kompilatore njegovog profila to, da oni ne prave razliku između čitanja i pisanja, spekulacije i kreacije, prepisivanja i filozofije. Oni se u dječačkom dobu regrutuju za vjerske poslove zasnovane na tekstu i retorici. Oni, najzad, odrastu među knjigama i umru u svom skriptoriju s književnim tekstom na usnama.

Intelektualni autoritet, dogmatika, autorstvo, kanon, rekompilacija, liturgijski antologion za njih je prirodni ambijent života. Zato se ne treba čuditi Gerasimu što je ujedno mitropolit i pisac, jer on ne pravi razliku između zvanja i znanja, kao ni njegov daleki prethodnik Anselmo iz Kanterberija: “Ja ne težim znanju zato da bih vjerovao”, kaže Anselmo, “ja vjerujem zato da bih znao!”

Crnojevićka epoha

Prije dvije decenije, koliko me sjećanje drži, a trebalo bi, jer i sam snosim odgovornost, slavljena je obljetnica 500 godina štampane knjige u CG. Ne mislim, biću jasan, da se tada pretjeralo s proslavom u odnosu na kulturni značaj (nema proslave da može dobaciti taj značaj), nego je, dakle, preslavljena tehnika štampanja u odnosu na ono glavno: književni ambijent crnojevićke epohe.

Drugim riječima, sve i svja rečeno je o štamparstvu, o mašinama, o hartiji i olovu, a gotovo ništa o umjetničkom i žanrovskom ambijentu stvaralaštva u crnojevićkom dobu. Krupna greška. Trebalo je obrnuto.

Štamparstvo jeste značajna tehnologija, spora nema, ali tekstualnost obitava na spratu više i zaslužuje višu počast. Gerasim Mitropolit, premda za čitav životni vijek mlađi od Đurđevog štampara, Makarija, upućen je u problematiku spiritualno a ne tehnički.

Evo šta on ističe: “jere ne bjeh prežde pisal ni u majstora učil, tere ne bjeh vješt slovu da lijepo napravim”. On skromno navodi svoje mjesto u hijerarhiji crkve, kao vjerski radnik, dakako, ne u strogom svojstvu autora nego u svojstu intelektualne sluge:

“Trudom ispisah za blagoslovenije ovu knjigu ja, grešni i pokajni više od svih, mitropolit zetski Gerasim.”

Nije čudo, međutim, što je crnojevićka atmosfera ostala van pažnje jugoslovenske politike ideja (mislim na životni vijek Jugoslavije, približno 1920-1990). Krenulo je dvadesetih i tridesetih, ali su komunisti kasnije izolovali crnojevićku epohu, tako što su istorijske pojedince izveli na brisani prostor i otuđili ih od vlastitog konteksta i književnog ambijenta.

Tako su oni gotovo zbrisali sa književno-istorijske mape i kontekst i pojedince, jednim metkom dva zeca, te je epoha prikazana kao omraženo doba u tunelu od Crnojevića do Petrovića i otpisana u maglama povijesti. I to, da zabuna bude veća, u 20-om stoljeću kad su u evropskoj istoriji ideja upravo prevladali koncepti hegelijanske duhovne realnosti (In the twentieth century, metaphysically inclined scientist such as Henry Bergson, Alfred North Whitehead, and Pierre Teilhard de Chardin sought to conjoin the scientific picture of evolution with philosophical and religious conceptions of an underlying spiritual reality along lines similar to Hegel, up. detaljnije R. Tarnas: The Passion of the Western Mind, N. York, 1991, 383).

“Glagolema” Šudikova

Isto kao što su komunisti bili promoteri svoje kulture, tako su, u svom dobu, minorni vjerski kompilatori nosili teret i zadovoljstvo duhovnih problema. Isto kao što su komunisti ostvarili fantastično prisustvo knjige i objavili svoje favorite u milionskim tiražima, ne manje su četiri stoljeća stariji prethodnici, manuskriptski autori, mjereno parametrima doba, razumije se, ostvarili kruženje svojih rukopisa u narodu.

Nisam siguran ko snažnije zastupa knjigu, crnojevićka (kasnije bokeljska) epoha s jedne, ili naš vijek sa druge strane i ko je, mjereno istorijskim i filozofskim standardima pismenosti, u granicama objektivne moći, dakako, prije pozvan da digne glavu visoko pred svojim naraštajem.

Previd komunista leži u tome što su potcijenili kulturnu politiku starih stoljeća i, napokon, kao svi ljudi iz planine, omrznuli urbanu i akademsku komunikaciju. Gerasim, koji je vršio vlast i vodio politiku post-crnojevićke epohe, služi za primjer kako vladati ne topuzom, nego perom, ali oni su ga prezreli zajedno s epohom.

Minorizovati i ukloniti čitavo jedno autentično književno mišljenje, književni ambijent, žanrovsku atmosferu poznog Bizanta (kasnije baroka), koliko god sve to izgledalo prosto i skromno, dakle, u suštini je bila gruba i prostačka greška komunističkog džina.

Postoji nešto što je zaključak epohe (epoch-making conclusion) i to neće oboriti nijedan komunizam ovoga svijeta. Svaki stih naših hroničara Apokalipse 16-og stoljeća, jedan jedini redak, ikona, zapis zapuštenog monaha, rekao bi pustahije, kad ga vidiš onako izgladnjelog postom i preznojenog u svom crnom habitu, utkan je, međutim, u hrišćansku viziju svijeta koja dva milenija napaja civilizacije. No, vratimo se mitropolitu: uza sve obaveze poglavara zetske mitropolije, uz organizaciju crkvenih poslova, uključiv dobavku hrane, utvrđivanje pred neprijateljem, pomirbu zakrvljenih plemena, političke pregovore, pa i poneki zamah sabljom, on se laća pera u svom skriptoriju “glagoleme Šudikove” i piše pogovor za

Minej godine Gospodnje 1573. Ni Gerasim, ni čovjek Đurđa Crnojevića, odnosno čovjek B. V. Podgoričanina, Pahomije sa Oboda (? - posl. 1519), ni prethodnik i susjed, Mojsije iz Budimlja (? - posl. 1538), pa ni savremenik iz istog skriptorija, Danilo iz Šudikove (? - posl. 1560) nisu izgubljeni autori uprkos tome što ih je otpisala vladajuća teorija 20-og stoljeća.

Zašto?

Zato što na odluku o tome ne utiče ideološki, niti pak regionalni ambijent, nego ona svijest kojoj je najviše stalo do konstitutivnog doba svog identiteta, kreiranog, neka niko ne kaže da to nije tačno, u renesansi i baroku: evropska kulturna svijest. Jer siroti Gerasim je cigla u zidu renesanse, djelomice ponikle u njegovoj duhovnoj orbiti, kamenčić u mozaiku hrišćanske vizije svijeta.

( Gojko Čelebić )