Važan je bunt protiv svakodnevice, zvao to neko umjetnost ili ne

„Izgradnja" Transformersa trajala je dvije godine. Iz perspektive posmatrača oni izgledaju kao umjetničko djelo, ali iz mog ugla i ljudi koji su stali iza „Gvozdenovića“ je teški fizički posao, gdje su se prolile litre znoja, potrošile tone elektroda i prešli kilometri puta da bih na kraju prošao kroz ciljnu traku. Autoboti i Deseptikoni su rođeni na istom mjestu i u istom vremenu začeti ljudskom greškom.

Jedni su slijedili dobro, a drugi zlo i smjestili ljudski rod između njihovih zaraćenih strana, sa izborom: „Ili knjazu ili kapetanu“! Samo stajati između njih je veliki rizik jer u neposrednoj borbi mogu da vas „obezglave“, objašnjava za ART Vijesti Danilo Baletić, mladi umjetnik koji je proteklih mjeseci “obilježio” grad svojim transformersima. Vijest o tvom radu je jedna od rijetkih pozitivnih informacija iz Crne Gore koju su prenijeli mediji sa svih tačaka naše planete. Koliko je bitno što si uspio da postaviš odašiljač u Crnoj Gori? - Transformersi su došli na Zemlju i odabrali megdan polje zvano Podgorica da odmjere suparničke snage. Svi svjetski mediji su morali biti obaviješteni jer se radi o borbi kakvu ni Aleksandar Makedonski i Džingis Kan nisu vodili. To je bitka za realnu ljudsku egzistenciju gdje se vodi najteži tihi rat svakog pojedinca. Gubitak ličnosti je obilježje savremenog čovjeka, a samim tim i gubitak svijesti o okruženju. Zato je u Podgorici Megatron pobijedio. Transformersi su se pojavili u sudbonosnom trenutku za Podgoricu. Čuvaju je. Da li Transformersi mogu najaviti opštu transformaciju našeg društva? Koji smjer će Transformersi odrediti Podgorici? - Pojavili su se u momentu kada je to očekivano. Došli su sa jasnim ciljem, i ako su u zaraćenim odnosima, da prije svega stanovnicima Podgorice pruže moć transformacije, a na njima je da izaberu transformaciju u dobro ili loše. Za razliku od Deseptikona i Autobota koji može se reći da su imali brzu transformaciju iz otpada u robota, za nas je to spor proces koji može da traje decenijama, pa čak i vjekovima. Svako društvo na svijetu je u stalnoj transformaciji, pa i ovo naše. Mislim da transformacija našeg društva ide sporije u pozitivnom smislu jer se nalazimo u zemlji u kojoj je prije 15 godina buktao rat. Moje rođenje i rana mladost odigrala se u vrijeme bratoubilačkog pokolja. Kako da kolektivna svijest i patriotizam zažive brzo u novostvorenim državama teško, to je dug i bolan proces. Kultura i sport su osnovne pokretačke energije jednog društva, i moraju biti prepoznate i podržane od strane onih koji vladaju.

Stanovnici Podgorice su se pokazali kao čuvari nasljeđa iz 19. vijeka, uništili su Transformersa i odnijeli glavu, pritom se to dogodilo ženskom Transformersu. Smatrate li da je i to doprinijelo izložbi, da su radovi bili lakmus papir i da su ukazali na stepen zavidnosti i vandalizam u društvu? - U jednom momentu sam pomislio da smo se vratili automobilom dr Emeta Brauna u daleku prošlost kada je vladala dinastija Petrovića. Oborena i obezglavljena Eli Musa je bila čist proizvod našeg mentaliteta i vandalizma koje datira još iz tih vremenskih geneza na koje su Deseptikoni bacilli svoje čini. Kao i u svijetu šoubiznisa i loš marketing je dobar marketing. U svemu tome postoji jedan negativni trend, a to je da se ženama nikada u istoriji nisu odrubljivale glave. Da li smatraš da je reakcija građana na pojavu Transformersa pokazatelj da je ljudima potreban virtuelni heroj i zaštitnik te da su građani svjesno pristali na obmanu i dobrovoljno stupili u imaginarni svijet? - U dubini duše svako od nas je dijete koje se igra i sebe zamišlja kao nekog virtuelnog junaka ili super heroja, u nadi da može da promijeni i spasi svijet. Osnovni pokretač života su djeca, a mi nismo još svjesni toga jer smo izgubili vjeru, nadu, stabilnost i možda je jedino rješenje da navučemo na sebe kostim svog omiljenog junaka i napravimo promjenu. Kakav je tvoj odnos prema mitologiji naših naroda i narodnim zaštitnicima iz obavezne lektire? Šta te je navelo da zaobiđeš Marka Kraljevića i nacionalno, i da se okreneš Transformersima? - Svako vrijeme nosi ime svog junaka pa bio on istorijska ili izmišljena ličnost. Geneza u kojoj sam odrastao i živio je imala na jednoj strani Slobodana Miloševića i Cecu Ražnatović, a na drugoj su bili Transformersi, Nindža Kornjače, Macinga Zeta. Svi smo mi birali svoje junake slične sebi, a ja sam izabrao ovu drugu stranu. Da te je nekim čudom kontaktiralo Ministarstvo Kulture sa molbom da povodom proslave dvjestogodišnjice napraviš Njegoša i postaviš ga „na“ Cetinje, da li bi prihvatio taj zadatak i imaš li viziju kakva bi bila reakcija građana? - Nisam o tome razmišljao, a i ne znam kako izgleda komunikacija sa Ministarstvom kulture, jer je do sada nisam imao. Njegoš za mene predstavlja ogromnu istorijsku figuru koja se u Crnoj Gori upotrebljava na razne načine (od skulpture pa do reklame za fastfood). Moj rad na temu Njegoša bi bio transformacija svih do sada načina upotrebe Njegoševog lika i djela. Da li ćeš uspjeti da izvezeš Transformerse i predstaviš ih nekom gradu van Crne Gore? Da li bi to bila ironija ili prava slika našeg stanja, da se iz Crne Gore izvozi upravo otpad? - Transformersi su obavili jednu misiju i pred njima se sada nalazi ogromno brdo prepreka koje trebaju da pređu. Kad jednom pokrenete lavinu, ne postoji ništa što je može zaustaviti i takva je i njihova priča. Njhova misija je da obiđu svijet i pošalju adekvatnu poruku. Crna Gora kao ekološka država treba da nađe način kako da se oslobodi otpada, a ovo je jedan od načina. U jednom Transformersu mogu se naći djelovi švercovanih automobila iz Berkovića kombinovani sa vojnim kamionima, ponosom JNA. Da li u nekom od Transformersa ima djelova koji nisu bili neophodni, a da si ih ugradio zbog neke simbolike? - Kao što rekoh, čitava refleksija i skorija istorija društva može se naći na otpadu, tako da su Transformersi izgrađeni kako od automobila koji su vjerovatno švercerskim kanalima dospjeli u Crnu Goru, djelova industrije koje su se ugasile, pa i djelovima mehanizacije i naoružanja JNA. Svaki dio koji je ugrađen u Transformerse može da ispriča svoju priču koja je ukupan pogled na naše društvo. Ako biste “ukrali” nekom đubre iz kontejnera, odmah bi shvatili kakav taj čovjek ili porodica vode život kako se hrane, šta konzumiraju od ljekova, žive li aristokratski ili kmetski, da li imaju redovne seksualne odnose, čak i da li su srećni. To je jedan pogled na nečiju intimu. Imao sam priliku da boravim na otpadu i vidim kompletno stanje jedne države kroz otpad. Na tom mjestu možete vidjeti naš odnos prema komforu, potrošačkom mentalitetu i društvenim vrijednostima. Moram priznati da nije sjajna slika. Jedna od indirektnih kritika koje si dobio stigla je i od svještenog lica. Da li smatraš uspjehom to što je pop u tvojim Transformersima vidio sedam palih anđela kojima svijetle oči? - Živimo u vrijeme kada djelovanje "palih anđela" neprestano raste. Dovoljno je samo pogledati medije i dešavanja u svijetu sa svih strana nas zapljuskuje poplava nemorala, izopačenosti, mržnje, pohlepe, sujete, propaganda raznih sekti i kultova. Stiče se utisak kao da se cijelo čovječanstvo odlučilo da krene u rat protiv tvorca Zemlje i kosmosa. Borba još uvijek traje i bitka nije izgubljena. I ako nas tama obuzme i stavi u njene redove, svjetlost je uvijek tu da joj se suprotstavi i na kraju trijumfuje. Zbog svega ovoga moramo ostaviti i svještenicima da moj rad posmatraju iz svoga ugla, i ne čudim se njihovoj zbunjenosti. Jedno je sigurno da su velika ljubav i trud uloženi u ovaj projekat i da kao takvi ne mogu predstavljati energiju "palih andjela”!

U moru pohvala, na blogovima su se pojavile i negativne kritike tvog rada. Iako se ta kritika odlikuje konzervativnim stavovima, a kritičari se samoproglašavaju „čuvarima istinske umjetnosti“, da li smatraš da je tvoj rad već demantovao takve kritike i da kritika doprinosi balansu koji je predstavljen kroz borbu dobrih i zlih Transformersa? - Svako ima pravo na mišljenje i kritiku o mom radu, pa bila ona pozitivna ili negativna. Neobično je to da ni u jednom momentu ovog projekta sebe ne vidim kao umjetnika, već kao borca da uprkos malim mogućnostima koje imam uradim nešto što je van svih očekivanja. Šta god kritika i publika mislila o mom radu za mene on predstavlja bunt i odrastanje. Smatram da je normalno da ljudi u mojim godinama imaju pozitivan bunt protiv svakodnevice, zvao to neko umjetnost ili ne. Pitanje „istinske umjetnosti“ se zloupotrebljava iako se ti nisi predstavio kao umjetnik, već tvrdiš da si prvenstveno bio fizički radnik. Da li voliš što radiš ili radiš to što voliš? - Ono što sam saznao o radu je da je on prizma svih emocija koje čovjek ima u sebi, od euforije pa sve do depresije. Rad predstavlja život i sam pristup radu nas sve čini različitima. Šta je potrebno da posjeduje jedan stanovnik grada pa da postane građanin i da povjeruje da tvoji Transformersi imaju dušu? - Da bi pojedinac bio dobar i uzoran građanin bilo kog grada na svijetu potrebno je samo da bude dobar čovjek. Da li bi pristao da tvoji Transformersi odu u svijet bez povratka ili ipak nekad planiraš da ih vratiš u grad gdje su nastali? - Želio bih da se misija Transformersa poslije dugog putovanja po svijetu vrati kući i da Bobo, Eli Musa, Misic, Rammtron, Zinzov, Zift i Megatron izgrebani od borbe, ali puni svjetskog iskustva donesu svoje priče nazad u Crnu Goru i podijele ih sa svojim sugrađanima. Dakle, vratiće se Transformersi! Zahvaljujem sugrađanima na energiji Već dugo se građani nisu okupili na gradskom trgu u onolikom broju, a da povod nisu političke podjele ili dani meda. Imajući u vidu da građani Podgorice nisu imali prilike da se naviknu na slične izložbe, jesi li iznenađen brojem ljudi koji su prisustvovali postavljanju najvećeg Transformersa i pažnjom koju su Transformersi dobili od Podgoričana? - Prije svega želim da se zahvalim sugrađanima na pažnji i energiji koju su mi prenijeli tokom izložbe. Smatram da je postavka pokazala da građani Podgorice i Crne Gore imaju želju da vide nove stvari. Društvo koje se nalazi u socijalnoj krizi ne može da ima potrebu za lijepim jer je u pitanju borba za golu egzistenciju. Dajući ovu izložbu mojim sugrađanima želio sam da im bar na trenutak uljepšam grad i učinim da zaborave na svakodnevicu. Od svega mi najviše prijaju dječiji osmijesi.

( Đuro Radosavović )