Zašto nijedna nije ušla – zato što su svi vjerovali da to ne može da se dogodi

Neispavani, nervozni, pokunjeni – crnogorski fudbaleri napustili su Lihtenštajn, i preselili se u Beč. Iz kneževine nose bod, a izgubljena dva protiv autsajdera mogla bi skupo da ih koštaju, bez obzira na to što će uraditi u nedjelju u Austriji, te u nastavku kvalifikacija...

„Bodovi protiv Lihtenštajna ne mogu se nigdje nadoknaditi“, to su, uostalom, njihove riječi, i riječi selektora Brnovića.

Bila je to, dakle, utakmica koja je morala da se dobije. Kažu da su takve i najteže...

Kažu i da je lako biti general poslije bitke, lako je imati i naknadnu pamet, ali ako se igra utakmica u kojoj nema prava na grešku, onda je logično pitanje – da li je, zaista, urađeno sve da bi se takva utakmica i dobila?

Ispostavilo se da nije. Očigledno da ekipa nije bila psihički spremna za maksimalan napor, vjerovatno uz, svjesno ili podsvjesno, razmišljanje u stilu da „jedna mora ući“. Čim „nije ušla“ nešto nije u redu, jer ne „ulazi“ sama od sebe.

Uostalom, Crna Gora nije bukvalno torpedovala gol Lihtenštajna – od 28 devet udaraca završilo je u okviru gola, a golmani domaćih imali su, realno rečeno, dvije blistave intervencije (Jele kod šuta Damjanovića i Bičer u situaciji jedan na jedan sa Vučinićem). Svi ostali šutevi nisu previše ugrozili golmane, koji i nisu bez kakve-takve reputacije – Jele je branio u Grashopersu i Boavisti, a reprezentativac je 16 godina, dok je Bičer je u turskom drugoligaši Goztepeu.

Čini se, a ishod to potvrđuje, da u igrači u završnici nisu bili mirni i skoncentrisani, već (pretjerano) samouvjereni i ubijeđeni da ne postoji mogućnost da promaše baš sve što stvore.

I tu dolazimo do pitanja – da li je Brnovićeva odluka bila ispravna da protiv Lihtenštajna ne igra najjači sastav (a Brnović ga je poslije dugo vremena imao na raspolaganju), već da se neki igrači budu odmorni i svježi za Austriju?

Naravno, da je „ušla jedna“ to pitanje se ne bi postavljalo, što jeste pogrešno. Ali, valjda su svi bili ubijeđeni da nema šanse da se dogodi to što se dogodilo – i selektor, i navijači, i mediji . Ubijeđeni su u to, očito je, bili i oni koji su bili na terenu.

U jednoj od deset utakmica od najveće moguće važnosti eksperimenti ne bi smjeli da budu dozvoljeni. A, uvođenje Vučinića na poluvremenu, govori i da Brnović nije imao maksimalno povjerenje u sastav koji je izveo, iako je nakon prvih 45 minuta izgledalo da zaista „jedna mora da uđe“.

Ne može se reći da nije bilo ambicije da se dobije utakmica, niti da na terenu nije urađeno mnogo toga da bi se osvojili bodovi, ali ambicija kao da je bila sputana samouvjerenošću da je drugačiji ishod – nemoguć. To se, nažalost, odrazilo u situacijama kada je trebalo zadati završni udarac, a kako je vrijeme odmicalo samouvjerenost je prerasla u nervozu u igri, što je i najgora moguća kombinacija...

Vrijeme ne može da se vrati, slijedi Austrija. Bilo bi pogrešno otpisati Crnu Goru, sjetimo se 1:1 u Varšavi, nakon 0:4 protiv Ukrajine u Podgorici.

Iz Beča – sa štitom, ili na njemu!

( Aleksandar Radović )