Ovaj tekst ne postoji

Ovog teksta nema, odgovorno tvrdim i kažem da su sve to gluposti. Razmisli malo i procijeni, ovog teksta ne samo da nema, već nema ni mene, ni tebe, nikoga ko može da dokaže postojanje svijeta.

Ovog teksta nema, osim u varljivoj spoznaji čula, koju su sofisti ismijali prije više od dvije hiljade godina, mudri i zagledani u obale Kipra gdje se rodio Zenon.

Tako i tvoj pogled putuje ka ovom tekstu, ali da bi do njega stigao treba da prevali polovinu puta. Ta se polovina zatim dijeli na pola, i sve tako u nebrojeno stanica koje je nemoguće izbrojati, ergo, preći.

Ovaj tekst ne postoji i u njemu ne piše da je predsjednik Crne Gore osnovao of šor firmu na Kipru, jer ni Kipar ne postoji. Kipar je samo kompromisno rješenje između Turske i Grčke i koliko će trajati niko ne zna. Da bi Crna Gora trajala važno je da shvatiš da ovaj tekst ne postoji, jer ako ovaj tekst postoji, znači da sve može postojati, što vodi do saznanja da ništa ne biva.

Malo je komplikovano. Prvo, ovaj tekst nije trajao ni jedan dan. Formirao sam ga, istina je, eto najedi se. Formirao sam ga, pa što? Ali isto kao da ga nisam formirao. Iskreno da kažem, nisam ni mislio da ga objavim. Pisao sam ovaj tekst, kao da ga nisam pisao, bio je neka vrsta moje spisateljske infrastrukture. Sve su to ionako gluposti. Ovaj tekst je vjerovatno moj, ali znam da sigurno nije moj jer ne postoji - što znači da ga nema.

Kažem ti otvoreno da uludo trošiš vrijeme. Kakav crni tekst? Ovo je više jedan aranžman iz vremena kad sam mislio da je pametno pisati. Dozvoli i meni pravo da napišem ponešto. Ne misliš valjda da ima nečeg spornog u pisanju? Ipak, prvo pronađi jedno slovo, pa onda pričaj. Ne samo da kompletan tekst nije trajao jednog dana, nego u ovom tekstu nema ni jednog slova, i to odgovorno tvrdim.

Ok, možda je trajao i pet dana. Pa što? Jednom sam pomislio da je ovaj tekst dobra ideja, ali onda se ispostavilo da nije. Napisao sam druge tekstove i svaki sam objavio. Ali ovaj tekst koji ne postoji nisam smatrao da treba da objavim. Nisam očekivao veliko interesovanje za ovaj tekst, kad ga već nema.

Zašto bih ga krio? Ako kriješ ono što ne postoji, znači da priznaješ njegovo postojanje. Ili bolje reći, ako otkrivaš nešto što ne postoji, negiraš postojanje svega što stvarno postoji. Jer ako tvrdiš da postoji ono što ne postoji, onda je oboma vrijednost jednaka. U tom slučaju ništa ne postoji i sve postoji. Otud je valjda moje pravo da odaberem da li ovaj tekst postoji. I ja biram da ne postoji. Šta je tu sporno?

Svi koji vide ova slova nek se raspitaju za svoje mentalno zdravlje. I još kažem da su kreteni, svi oni koji misle da ovog teksta ima. Jer ovog teksta nema.

Nema teksta, nema firme, nema prijatelja, nema kamate, nema duga, nema Kipra. Ali ima Crne Gore, jer je vječna. Ima i predsjednika, presamićuje se i pegla davne biznise sa odbjeglim drugarima sa kojima je bucao dinje po Sen Tropeu. Ima predsjednika sa kratkim nogama iz poslovice. Ima narihtanih basova ispod šatora, u slavnom emiratu dalek od javnosti krcao se posljednji budžet jednog drugarstva. Ima kurvarluka i politike. Ima racija i specijalaca. Ima govana i pretendenata. Ima treme, struje i nemaštine. I sve to kipti naokolo kao bazdeljava porcija koju svi treba da prime u facu, kako bi konačno mršnuli bandu.

Na vrhu velike istine minulih dana kao trešnja na torti stoji jedna mala laž. I niko više ništa drugo ne može da vidi osim tu trešnjicu, tu laž, i crva koji se u njoj uvija i znoji i bježi kao malo bezobrazno đače kad ga uhvate u krađi.

A ovog teksta nema.

( Brano Mandić )