Đulići uveoci - sada samo Đulići

Veliki dječiji pjesnik Jovan Jovanović Zmaj, poznati čika Jova, pronio je ime Đulići svojim pjesmama pod nazivom Đulići-uveoci. Ima još Đulića, ali ne moraju svi biti uveoci. Ili moraju?

Sada bih o nekim drugim Đulićima. Đulići su malo selo u Andrijevici, meni jako značajno. Ne zbog svoje prirodne ljepote, koja je izuzetna, već zbog onog što oni meni znače. Tačnije zbog onih koji mi znače. U tom selu sam počela da radim kao učiteljica i oni koji su mi najviše značili su djeca i nezaboravna učinonica “dva sa dva”.

Bilo je to nedavno, prije tačno četiri godine, kada sam početkom oktobra ušla u oronulu stogodišnju školu da započnem svoje prve učiteljske dane. Prvi susret pun neizvijesnosti i upijajućih pogleda učenika, koji su bili uprti u mene. Puna elana i želje da im prenesem ono što znam, prišla sam toj za mene čudesnoj djeci. Đacima pješacima koji prelaze kilometre da bi se našli u carstvu slova, brojeva, nota, pjesme, igre… Da bi osjetili makar dašak civilizacije. Svi oni su zajedno bili u toj maloj učionici “dva sa dva” - i prvaci i učenici drugog, trećeg i četvrtog razreda. To je bilo ostrvo na kojem su oni bili okrijepljeni znanjem i igrom.

Sve ove četiri godine - po suncu, snijegu i kiši mi smo učili slova i brojke i niko nam nije mogao stati na put. No, evo sada ispriječilo se nešto. Neka “viša sila” koja je “stručno” procijenila da sam suvišna i da je racionalizacija proces koji će spasiti budžet Ministarstva prosvjete i ukinuti jedno odjeljenje. Stručna komisija koja nikad nije ni došla da vidi gdje je ta škola, ko u njoj radi i ko u njoj uči. Komisija je samo prebrojala učenike i vidjela da je sada jedan manje i “klapna” je pala i Komisija kaza “reži”. I bi srezano. Britanski ratni premijer Vinston Čerčil je kazao - “kad nećeš da riješiš neki problem, samo osnuj komisiju”. E ova komisija ne da nije riješila problem, već je napravila još veći.

No, Komisija za racionalizaciju živi u velikom gradu i život na selu je za njih nešto daleko. Da li ta Komisija zna da je mnogo tuge i kod djece i kod mene što ne mogu da podjelim radost učenja sa svojim đacima. Koliko je samo novca otišlo za razne Željezare, KAP-ove i druge fabrike, jer to je bilo “preče”, a novac za jednu malu školu u selu Đulići-Andrijevica - nije mogao da se nađe. Pitam se koliko je sada škola u Crnoj Gori koje dijele istu sudbinu sa Đulićima. Koliko je tužnih učenika koji treba da razumiju racionalizaciju škola u Crnoj Gori. I onda kada slušamo priče o oživljavanju sela, ko u to može da povjeruje?

No, ova učiteljica se odlučila i da se društveno angažuje kroz političko djelovanje. I da je sve u brojkama ona sazna i na lokalnoj skupštini kada joj je zaprijećeno da nije kompetentna da predaje u školi. Kao vrhunski argument je poslužila teza, da neko ko ne osvoji dovoljan broj glasova na izborima ne može da radi u školi. Opet te brojke. Čitala sam Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju i nigdje nisam vidjela koliko glasova treba osvojiti na lokalnim izborima da biste radili u školi.

Mora da je to neko nepisano pravilo. Mora da postoji neka zbirka nepisanih pravila koja su važnija od učenika i od Zakona. U toj zbirci stoji u članu 1 da se vlast ima slušati ili ostaješ bez posla. U članu 2 stoji da u svim drugim situacijama treba vidjeti član jedan. U završnim odredbama stoji da zakon važi dok se društvo ne depolitizuje.

I tako dok čitam pisane, a tumačim nepisane zakone, tražim da ne gasimo seoska odjeljenja, tražim to u ime djece i u ime misije prosvetiteljstva da slavimo razum kao moć preko koje čovjek razumije cijeli kosmos i poboljšava svoj život. Da Đulići u Andrijevici ne bi bili Uveoci, i da mi ne bismo pali na ispitu koji polažemo pred učenicima iz Đulića - DAJMO DJECI ŠKOLU, NE ŠTEDIMO NA NJIMA.

( Svetlana Lekić )