Žele da se konačno oproste od voljenih

Prije 40 godina, Marija Georgijadis izgubila je cijelu porodicu majku, oca, sestru i brata. Međutim, nikada nije mogla da sahrani njihova tijela. Georgijadis, kiparska Grkinja, u to vrijeme je imala 28 godina i živjela je u Nikoziji, sa suprugom i dvoje djece.

Ostatak njene porodice je bio u Kitreji, koja je udaljena 10 kilometara, međutim, u avgustu 1974. godine nakon grčkog puča i intervencije turskih snaga, njihovo selo je postalo dio tursko-kiparske enklave. Dva mjeseca je pokušavala da otkrije šta se desilo sa njenom porodicom. Na kraju su se njene najgore sumnje obistinile kada je u lokalnim novinama vidjela njihova imena na spisku ubijenih. Njena majka Kristala, otac Andreas, sestra Melitsa i brat Kristi su četvoro od 2001 kiparskog Grka koji su nestali 1960-ih i 1970-ih i kao i stotinama drugih njihova tijela nijesu nađena.

"Kao da vam nešto nedostaje. Dugo sam čekala da pokucaju na vrata i uđu. Sada samo želim da budu na jednom mjestu, gdje mogu otići i položiti cvijeće“, kazao je Georgijadis.

Danas, u 69. godini, sa djecom i unucima ona želi propisnu sahranu i grob koji može posjećivati i zapaliti svijeću. Godinama je pitanje nestalih na Kipru smatrano politički škakljivim, a budući da je komunikacija između kiparskih Grka i Turaka bila loša tek 2007. godine su uspjeli da se dogovore oko zvaničnog popisa nestalih.

Od tada Komitet za nestale osobe (CMP) koji podržava UN koji se sastoji od predstavnika obje zajednice kao i predstavnika UN Pola Anrija Arnija, traga za mjestima gdje su tijela zakopavana i organizuje ekshumacije i identifikacije.

Od 2007. godine, 571 tijelo je nađeno, identifikovano i vraćeno porodicama. Što znači da rođaci još 1430 nestalih Kiprana i dalje čekaju vijesti.

"Ove stvari su vrlo osjetljive. Ne radimo sa ljudima koji su pali sa bicikla, već sa ljudima koji su ubijeni... stoga je normalno što to iziskuje dosta vremena“, kazao je Arni.

Kako vrijeme ističe za rođake koji su preživjeli, ubrzani su napori da se pronađu grobnice i identifikuju posmrtni ostaci. „Vidio sam silovane žene, mučene zarobljenike, ljude koji su ostali bez udova, kuće, zemlje. Sve ove patnje rata mogu vremenom zacijeliti, ali ukoliko vaš otac ili sin 30 ili 40 godina ne dolaze kući na večeru. To je rana koja vremenom postaje samo gora“, kazao je on.

CMP je nedavno odlučio da iskoristi ekspertizu razvijenu u laboratoriji u Sarajevu. Ovaj centar u Bosni i Hercegovini je specijalizovan za izvlačenje DNK iz uzoraka kostiju i da ih poredi sa genetskim materijalom živih rođaka. Pod upravom Međunarodnog komiteta za nestale osobe (ICMP), ova laboratorija je osnovana 1996. godine nakon što je u ratu u bivšoj Jugoslaviji nestalo 40.000 ljudi.

ICMP je pomogao u identifikaciji skoro 30.000 tijela koristeći tehnike DNK, i od tada je to znanje podijelio sa naučnicima u zonama sukoba i u mjestima širom svijeta koja su pogodile prirodne katastrofe. Sada, dok se tijela ekshumiraju na Kipru, uzorci kostiju se šalju u Sarajevo na DNK analizu.

U konfliktima u obje zemlje, ubice su bacale tijela u masovne grobnice, a zatim su kako bi pokušali da prikriju svoje zločine premještali ih čak i po nekoliko puta. Posmrtni ostaci su se izmiješali i jedini način da se tijela sastave kako bi mogla biti identifikovana je upotreba DNK.

„Jedna majka u frižideru čuva kutiju Nivea kreme, zamotanu u plastičnu kesu. Jedini dokaz da je njen sin postojao jeste otisak prsta koji je ostavio kada je uzimao kremu“

U bivšoj Jugoslaviji, čak i kada porodice sahrane djelove tijela, agonija se može nastaviti otkrivanjem drugih djelova.

„Jedna žena je opisala pakao sahranjivanja njenog sina, jednu po jednu kost“, kazao je Adam Bojs iz ICMP. „To je srceparajuće. Često govore, „Moj sin je otišao živ, želim da se vrati živ, ne mogu da prihvate sve ovo“.

„Jedna majka u frižideru čuva kutiju Nivea kreme, zamotanu u plastičnu kesu. Jedini dokaz da je njen sin postojao jeste otisak prsta koji je ostavio kada je uzimao kremu“.

CMP na Kipru ima porodične savjetnike za podršku rođacima koji godinama čekaju vijesti oni se nadaju svaki put kada se otkrije nova grobnica.

Georgijadisova je prisustvovala na pet iskopavanja. „Svaki put... srce mi je jako kucalo i pitala sam se da li će se to sada dogoditi? Međutim, ništa. I dalje se nadam da ću prije smrti moći da ih sahranim. Rekla sam mojoj djeci, ako ih nađu pošto umrem, molim vas, sahranite ih pored mene.

U januaru ove godine masovna grobnica je otkrivena u kiparskom kamenolomu u Pareklisiji u blizini Limasola porodice su se okupile nadajući se da će vidjeti kosti muškaraca i tinejdžera koji su oteti, izvučeni iz autobusa i ubijeni 40 godina ranije.

Do sada, 35 tijela je nađeno na ovoj lokaciji i posmrtni ostaci su poslati u laboratoriju u Sarajevo na analizu.

„Lobanja je veoma važan dio tijela za rođake“ kazala je Ziliha Uluboj, klinička psihološkinja u CMP. „To je lice. Kada je ne vide, osjećaju se veoma loše".

Na Kipru, CMP je izdejstvovao imunitet od krivičnog gonjenja za one koji istupe sa informacijom o tome gdje su tijela nestalih zakopana.

Međutim, teško je doći do dokaza. U nekim slučajevima, oni koji su učestvovali u ubistvima su još živi, a mnogi se plaše da progovore. Kako decenije prolaze i zemlja se mijenja zbog čega postaje sve teže locirati skrivene grobove dok uspomene blijede, a nove zgrade niču i ponekad potpuno sakriju grobnice.

Jedna žena na ostrvu, Selval Uludag, uživa poštovanje pripadnika obje zajednice i grčke i turske zbog njene ključne uloge u pronalaženju nestalih posljednjih 12 godina. Ova istraživačka novinarka sa popularnim blogom, nosi dva mobilna telefona jedna za kiparske Turke, a drugi za kiparske Grke koji je mogu zvati anonimno i pružiti informacije. Uludag godišnje prima hiljade poziva o mogućim grobnicama ona obavještava CMP i počinje istraga. Pomogla je u lociranju stotina tijela.

Međutim, zbog ovog volonterskog rada ona je izložena riziku i dobija prijetnje smrću od ljudi koji su sproveli ubistva i onih koji pokušavaju da ih zaštite.

Jedna žena na ostrvu, Selval Uludag, uživa poštovanje pripadnika obje zajednice i grčke i turske zbog njene ključne uloge u pronalaženju nestalih posljednjih 12 godina. Ova istraživačka novinarka sa popularnim blogom, nosi dva mobilna telefona jedna za kiparske Turke, a drugi za kiparske Grke koji je mogu zvati anonimno i pružiti informacije

„Govore mi da će me ubiti, polomiti noge, ruke, odsjeći jezik. Da će me pregaziti autom. Međutim, uporna sam jer znam da jednom kada se pređe barijera informacije će pristizati i do će ljudima donijeti olakšanje“, kazala je.

Za Uludag, sudbina nestalih ljudi na Kipru i porodica koje ih čekaju ne smije biti svedena na puke brojke.

„To su lica, osjećanja, jednako porodica kiparskih Turaka kao i kiparskih Grka“. Nakon 44 godine, kiparski Turci, Veli Beidoglu i njegove sestre, Sifa i Muge, su konačno mogli da sahrane njihovog oca Artura Velija. U maju 1964. godine, Veli Beidoglu je imao samo četiri godine, a njegovog oca su oteli poslije čega je majka ostala udovica. On je bio upravnik u Berkli banci u sada napuštenom gradu Varoša u blizini Famaguste. Sevgul Uludag je 2005. godine rekla Beidogluu da CMP iskopava masovnu grobnicu u presušenom izvoru na jugu Famaguste.

Arturovo tijelo je otkriveno sa još pet. Upucan je tri puta. Rana na glavi je bila vidljiva druge su bile u predjelu slabina i torza. Porodica je odmah znala da je to on vjenčani prsten mu je još bio na ruci, a takođe su prepoznali i njegovu kravatu. Međutim, morali su da prođu kroz trogodišnji proces identifikacije. Konačno 2008. godine, porodica je mogla da sahrani Artura na groblju u Nikoziji, grob mu je pored čovjeka čije je tijelo bilo bačeno u istu grobnicu.

Za njihovu majku otkriće tijela je bilo šokantno.

„Na početku nije htjela da vjeruje. Uspomene su navirale, puno tuge mada u isto vrijeme i olakšanje konačne spoznaje što se dogodilo“, kazala je Muge. Za Velija Beidoglua pronalazak očevog tijela je zatvorio jedno poglavlje ali je otvorio drugo.

„Znam zašto je umro, ali i dalje želim da znam kako se to tačno dogodilo“, kazao je.

Podjela Kipra

• 1960 nezavisnost od britanske uprave vodi do podjele vlasti između većine koju predstavljaju kiparski Grci i manjine kiparskih Tura ka
• 1963. i 1964 izbija nasilje unutar zajednice
• 1974 predsjednik Kipra nadbiskup Makarious zbačen je u puču koji je podržala grčka vojna hunta Turska šalje trupe na ostrvo
• UN procjenuje da je 165.000 kiparskih Grka pobjeglo ili je protjerano sa sjevera, a 45.000 kiparskih Turaka sa juga 2001 osoba je zvanično prijavljena kao nestala
• 1975 Kiparski Turci objavljuju osnivanje svoje države na sjeveru, koju je priznala samo Turska
• 2007 Komitet za nestale osobe na Kipru počinje ekshumaciju grobnica 571 osoba je identifikovana do avgusta 2014.

( Nada Bogetić )