Država me izdala, neću da budem dio farse

Novinarka “Vijesti" Olivera Lakić,nakon što su njena obraćanja MUP-u, da je obavijeste o bezbjednosnoj procjeni i opravdaju razlog na osnovu kojeg i dalje ima obezbjeđenje, naišla na zid ćutanja, odlučila je da ne želi više policijsku zaštitu.

Lakić je pratnju službenika Sektora za obezbjeđenje ličnosti dobila u martu 2012. nakon što je ispred zgrade u kojoj živi fizički napao njoj nepoznati muškarac. I pored opstruiranja postupka, pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici 20. jula 2012. godine osuđen je Podgoričanin Ivan Bušković.

Pred tim sudom u toku je i suđenje njegovim prijateljima zbog davanja lažnog alibija. U toku je i sudski postupak koji se vodi protiv bivšeg šefa obezbjeđenja nekadašnjag direktora policije Veselina Veljovića, Milenka Rabrenovića koji je optužen da je prijetio Lakićevoj i njenoj porodici. Još nema pravosnažne presude za Danilovgrađanina Milana Grgurovića koji je optužen da se lažno prijavio da je učinio krivično djelo za koje se sada sudi Rabrenoviću.

Slavko Musić pravosnažno je osuđen za ugrožavanje bezbjednosti Lakićeve i ekipi “Vijesti", osuđen je na zatvorsku kaznu.

Ovo je njeno obrazloženje o tome zbog čega je odbila obezbjeđenje:

Ako se novinaru da policijska pratnja, njemu se oduzima sloboda i on se gasi kao novinar. Uzalud su svi njegovi napori da pokuša da normalno živi i radi jer je to prosto nemoguće. Policijska zaštita ima smisla samo onda ako oni koji su dužni da vam čuvaju bezbjednost, prvenstveno kao građaninu, dok vas drže u tom zatočeništvu čine sve da opasnost koja vam prijeti otklone. U mom slučaju to nije bilo tako.

Većina onih kojima je bila dužnost da me zaštite i rasvijetle sve te slučajeve vrijeme, koje sam ja uglavnom provela među četiri zida, proveli su zajedno sa raznim licemjerima i prljavim intrigantima u formalnim i neformalnim centrima moći, potpomognuti, na moje zaprepašćenje, i pojedinim kolegama iz medija. Predano su radili na mojoj diskreditaciji kao čovjeka i novinara, opstruirali istrage i pokušali dodatno da me zaplaše. U tim krugovima ja sam označena kao neprijatelj države, instruirani novinar koji radi za nečije interese, a ne interese svoje profesije. Niko se još iz tih jazbina nije usudio da to javno kaže i stane argumentovano iza tih pogovaranja koja su mi napravila nepopravljivu štetu i kao ženi i kao novinaru.

Sve te adrese na kojima se to radilo, a i dalje se radi, meni su dobro poznate, ali ja nemam nikoga kome mogu da se obratim za pomoć i tražim zaštitu. Sva vrata su za mene odavno zatvorena.

U trenutku kada sam postala svjesna da zavaravam sebe da mogu da se oslonim na državne institucije i kada je postalo kristalno jasno da direktno i očigledno rade protiv mene, odbila sam da me fizički štite. Nijesam više htjela da učestvujem u toj farsi i dajem im legitimitet koji ih je donekle pravdao pred javnošću da neke jade čine, a znam da ne čine ništa osim što se svim silama trude da mi unište zdravlje i naruše moj integritet...

Tražila sam mnogo puta objašnjenje zašto sam pod policijskom pratnjom, do kada će to da traje i šta je sa istragama koje, navodno, vode. Ministar policije mi je rekao u decembru prošle godine da je Agencija za nacionalnu bezbjednost radila i predala mu nalaz bezbjednosne procjene. Iako mi je rekao da će mi narednih dana saopštiti da li sam bezbjedna ili nijesam, nikad mi se poslije toga nije javio. Poražena takvim odnosom policije, obratila sam se krajem jula Zaštitniku ljudskih prava i sloboda jer više nijesam imala kome. I on me ignorisao, što me je dodatno razočaralo.

Zbog toga sam početkom septembra, potpuno nemoćna da bilo šta više učinim kako bih se izborila za svoju slobodu, ali i bezbjednost, odbila dalju policijsku zaštitu i o tome prvo obavijestila predsjednika države, Vlade i Skupštine. Jasno sam im i nedvosmisleno rekla da su oni odgovorni što su na čelnim pozicijama u institucijama kojima su osnovna i najvažnija briga bezbjednost i prava čovjeka ljudi koje za to nije briga. Zbog toga sam svu odgovornost za bezbjednost moju i moje porodice tog dana predala u njihove ruke.

Porazno je da od dana kada sam sama sebi ukinula policijsko obezbjeđenje niko nije rekao ni riječ, niko mi se nije obratio i objasnio kako to da sada, kada zaštitu ukidam ja, ona meni više i nije potrebna. Znači li to da sam u pravu da su mi sve ove godine ograničavali slobodu jer je nekome bio cilj da me zaplaši i ućutka? Da li me je moja država zloupotrijebila i izdala?

Neko će morati da mi odgovori, prije ili kasnije. I da odgovara za to i profesionalno i po zakonu. Neću dozvoliti nikad i nikome ko se igra sa bezbjednošću i mirom moje porodice da mu to prođe tek tako. Isto kao što nikome neće proći tek tako bestidno igranje sa mojim ličnim i profesionalnim integritetom.

( Olivera Lakić )