Orgije Filipa Rota: Romani, depresija, izuzetne žene...
Klaudija Rot Pijerpoint, dugogodišnja Rotova prijateljica, postigla je, kroz brojne intervjue sa generalno stidljivim autorom, da preispita Rotov razvitak kao pisca i da nam približi njegovu tematiku, misli i jezik
Oslobođeni Rot: pisac i njegove knjige Roth Unbound: A Writer and His Books; Claudija Roth Pierpoint; Farrar, Strauss and Giroux; 2014; 353 str.)
Zvanične biografije se obično pišu poslije smrti autora, kao što se zbilo sa Helerom (2012), Mejlerom (2013), Apdajkom (2014) i kao što će se, uostalom, dogoditi sa Vidalom (Džej Parini, 2015). Filip Rot (1933), posljednji živi velikan američke poslijeratne književnosti, naslućivao je da će 25. roman Nemeza (2010) možda zbog toga što je za njega napisao 13 draftova? biti i njegov posljednji.
Sada kad čovjek ima zaokružen opus, ukazalo se vrijeme za prvu (kritičku) biografiju, što će emfazu radije staviti na piščev opus umjesto na život, premda to ne mora da bude pravilo; "pravu" Rotovu biografiju će napisati Blejk Bejli (Džon Čiver; Ričard Jejts) u godinama koje slijede.
No, pojedinim biografijama, kao što je, na primjer, bio dvotomni monolit o Melvilu Heršela Parkera (1996/2002), najveća mana može biti što se najmanje pažnje posvećuje opusu. (Nedavno je Parker objavio i obimni memoar o pisanju pomenute biografije, no to je sasvim druga priča).
Klaudija Rot Pijerpoint, dugogodišnja Rotova prijateljica, postigla je, kroz brojne intervjue sa generalno stidljivim autorom, da preispita Rotov razvitak kao pisca i da nam približi njegovu tematiku, misli i jezik. Počela je, prirodno, od čovjekovog odrastanja u Njuarku (Nju Džersi), uoči Drugog svjetskog rata.
Rotovi roditelji, Herman i Bes, bili su "Amerikanci od prvog dana", iako su nepobitno morali zadržati nešto od jevrejske tradicije njihovih predaka koji su se u SAD doselili iz poljsko-galicijske oblasti, kao i Rusije, pri kraju XIX vijeka.
Napadi zbog ponižavanja jevrejskog pitanja u Americi odista su zaprepastili Rota. Juris je naročito osuđivao tzv. novu školu jevrejsko-američkih autora što su "trošili vrijeme proklinjući vlastite očeve, prezirući svoje majke i stiskajući pesnice u čudu što su kao takvi uopšte i rođeni."
Napadi zbog ponižavanja jevrejskog pitanja u Americi odista su zaprepastili Rota. Juris je naročito osuđivao tzv. novu školu jevrejsko-američkih autora što su "trošili vrijeme proklinjući vlastite očeve, prezirući svoje majke i stiskajući pesnice u čudu što su kao takvi uopšte i rođeni."
Ipak, Rot i njegov stariji brat Sendi prošli su kroz ustaljeno jevrejsko obrazovanje, idući u sinagogu jedino za vrijeme najvećih praznika, "pa i tada samo da bi podišli starijoj generaciji".
Kao vrlo slobodouman čovjek i katkada izvrgavajući ruglu jevrejsku svakodnevnicu, Rot je na jevrejstvo, odnosno na nacionalni identitet, možda gledao kao na nešto što je "nerelevantno", pa ipak je bio oblikovan time i samim židovskim iskustvom u rasno podijeljenoj Americi.
To se najbolje vidi iz njegovih istorijskih kao što su Nemeza i Udala sam se za komunistu (1998). U dobu kad je počeo da piše za Njujorker, u pričama Lia Rostena su defilovali samo "simpatični Jevreji". Slika je nekako uvijek bila ista.
U svakom slučaju, zbirka Zbogom, Kalambas (1959) 27-godišnjem piscu je neočekivano donijela najveću američku književnu nagradu, National Book. Uz pokude iz ortodoksne jevrejske zajednice i Liona Jurisa (Egzodus; Mila 18), Rot je dobio i hvalospjeve od ljudi koji su mladom autoru mnogo značili, od "četiri tigra američko-jevrejske literature": Irving Haua, Sola Beloua, Alfreda Kazina i Leslija Fidlera.
Napadi zbog ponižavanja jevrejskog pitanja u Americi odista su zaprepastili Rota. Juris je naročito osuđivao tzv. novu školu jevrejsko-američkih autora što su "trošili vrijeme proklinjući vlastite očeve, prezirući svoje majke i stiskajući pesnice u čudu što su kao takvi uopšte i rođeni."
Naposljetku, Rot nikada i nije htio da bude pečatiran kao jevrejski autor, koliko kao američki literata; on nije štancovao sociološke studije o Jevrejima (ili, citirajući Beloua, "pamflete za odnose sa javnošću"), poput Jurisa, nego prevashodno o ljudima kakvi god oni bili i to je ono što su takođe razumjela pomenuta četvorica velikana koji su pošto-poto htjeli da se odvoje od starijih generacija podređenih zaostalim religijskim običajima. Da li ljudi koji pročitaju Anu Karenjinu, pitao se Rot, zbilja misle da je obljuba samo ruska osobina?
Portnojeva boljka (1969), "velik događaj u američkoj kulturi" kako je ta oda o masturbaciji najavljena u Njuzviku, od njega je načinila svjetsku senzaciju i još više razbijesnila jevrejsku zajednicu (u tekstu, recimo, nijedanput nije pomenut holokaust).
Tema o nesretnom ali dobrom jevrejskom dječaku koji pokušava da se izmigolji iz etičke/etničke ludačke košulje represivnih roditelja da bi onda postao bezmalo devijantno ljudsko biće nije bila u mnogome drukčija od nekih ranijih Rotovih priča, ali se onda postavilo vrlo bitno pitanje - koliko je od svega toga fikcija, a koliko istina.
Ovakav uvid će docnije Rot objeručke prihvatiti kao sopstveni milje, pišući "lažne" autobiografije i postmodernističke mimetičke biografije (npr, serijal romana o Nejtanu Zakermanu; Činjenice: piščeva autobiografija; Operacija Šajlok: ispovijest). Najveći uticaji su mu neosporno bili Kafka i Belou.
Međutim, način na koji je to u Portnoju bilo prikazano, kroz konzistentne digresije, diverzije i odstupanja i seksualno eksplicitni jezik u tom slučaju se sve brojalo, jer se donekle radilo i o novom pristupu narativnom toku. Drugim riječima, "(pišući Portnoja) pobunio sam se protiv svog književnog stasavanja, doslovno sam prebrisao svoje prve tri knjige."
Naravno, bitna je i era kad se pojavio roman, usred vijetnamskog rata protiv kog je i Rot otvoreno negodovao, kad je dobar dio izmanipulisane svijesti ondašnjeg življa bio spreman za odbacivanje sveameričke nacionalističke košuljice.
Najbolji Rotovi romani, tipični predstavnici klasičnog realizma, su oni sa najmanje introspekcije. Oni će uslijediti u periodu počev od Sabatovog pozorišta (1995), ciničnog traktata o mraku ljudskog bića, starosti, usamljenosti i smrti.
Neki su pak ostali dosljednji ideologiji. Protiv Rota se tog puta okrenuo i pomenuti Irving Hau, dok su konzervativniji židovski inteleketualci podsjećali da se radi o "romanu za kojim žude svi anti-semiti". S obzirom da su mu likovi najvećma razmišljali o seksu, Rot je počeo da biva pečatiran i kao mizogin i šovinista.
Danas je Portnojeva boljka prilično daleko od Rotovih omiljenih romana. Ali pisca je učinio bogatim i omogućio mu da se u potpunosti posveti pisanju i izazivanju skandala, što svojim romanima i depresijom, što ženama s kojima je živio.
Tokom 1964.g. Rot je nakratko bio u vezi sa Džeki Kenedi, dok je njegova druga supruga, glumica Kler Blum, objavila memoar Napuštajući kuću lutaka (1996), gdje je iznijela prljav veš iz njihovog braka. U međuvremenu će se Rot blisko vezati i za Kafkin Prag i Čehoslovačku okovanu totalitarizmom, koju će tokom života posjetiti nekoliko puta i čijim će autorima, Klimi, Hrabalu, Borovskom..., tajnim kanalima slati novac skupljen od američkih književnika, ujedno se starajući da njihova djela budu štampana na Zapadu.
Najbolji Rotovi romani, tipični predstavnici klasičnog realizma, su oni sa najmanje introspekcije. Oni će uslijediti u periodu počev od Sabatovog pozorišta (1995), ciničnog traktata o mraku ljudskog bića, starosti, usamljenosti i smrti.
Američka pastorala (1997) o burnom periodu Amerike 1960-70-ih, donijeće mu Pulicera i drugu National Book nagradu, dok će se u Ljudskoj mrlji (2001), dobitniku PEN/Fokner nagrade, crni profesor predstaviti kao bijelac.
Ideja za Zavjeru protiv Amerike (2004) iznjedriće fascinantnu alternativnu istoriju o Americi gdje će na izborima 1941.g., umjesto Ruzvelta, pobijediti nacistički simpatizer i anti-semita, američki patriota i narodni mezimac, Čarls Lindberg.
Ova u potpunosti pozitivno nastrojena kritička biografija (premda povodom najgoreg Rotovog romana, Uniženje iz 2009, autorka uopšte nije donosila kvalitativni sud) predstavlja gotovo savršen pregled opusa magičnog pisca barem dok ne naiđe Bejlijeva biografija.
No i tada sumnjam da ćemo dobiti remekdjelo žanra kao što je Luisova knjiga o Entoniju Bardžisu (2002) i Šorerova o Sinkleru Luisu (1961). Očekuje se da u valjanoj biografiji kritika piščevog opusa mora biti što je moguće dihotomnija. Bolje reći, umjerenost je obično deficitarna u autorizovanim biografijama.
Galerija
( Ratko RADUNOVIĆ )