Niko ne mora to da spriječi

Posljednji satelitski snimak pokazao je da je Aralsko jezero, nekada četvrto po veličini u svijetu, na ivici opstanka. U dalekoj prošlosti ono je sa Crnim i Kaspijskim morem činilo jedinstveno Pontijsko more. Šezdesetih godina njegova je voda počela da se koristi za navodnjavanje ogromnih polja pamuka u Kazahstanu i Uzbekistanu, zemljama čija ga zajednička granica siječe na pola, što je dovelo do naglog opadanja vodostaja, te odumiranja flore, faune i privrede u širokom priobalnom području.

Dakle, prije samo pola vijeka Aralsko jezero – često nazivano i morem zbog impozantnog basena – bilo je površine koliko i pet Crnih Gora! Ono što se dogodilo tokom posljednjih par decenija više liči na nekakav apokaliptični scenario – jezero se prvo prepolovilo i stvorilo Veliko i Malo more, a onda se i taj južni, veći dio raspolutio u dvije tužne bare. Kako stvari stoje, aralska agonija neće još dugo trajati, jer prognoze kažu da će uz sadašnji tempo voda ubrzo ispariti iz južnog dijela. Kazahstanci se čine mudrijim od svojih komšija. Zahvaljujući aranžmanu sa Svjetskom bankom, odskora ulažu milione dolara u oporavak svog aralskog ostatka. Rezultat je očit: u jezero su se vratile ribe, dok je na obali ponovo zaživjela ribarska industrija.

Ipak, teško da se ijedan savjestan čovjek može pomiriti sa izgledom pustare koja se sablasno prostire tamo gdje se nekad plavilo jezero. Sa vodom se povukao i život. Luka Araljsk sada je luka bez mora. Njene dizalice vise u prazno, a u hladovini njenih brodova odmaraju zbunjene kamile. Kao da se pitaju čime su zaslužile tako iznenadan komfor. I tek kad je pustoš uzela maha mnogi su spoznali smisao dosadnih ekoloških parola.

„Ono što smo naučili iz ove tragedije“, tuguje jedan od prosvijećenih, „jeste da moramo uspostaviti balans između čovjeka i prirode. Mislim da je ovo dobra lekcija za cijeli svijet.“

Ima istine u tome, u pravu je izvjesni Dušajbajev, ali još dosta će vode isteći iz Arala dok svijet stigne i blizu neke zajedničke, dalekomisleće akcije. Malo ko će se ozbiljno zabrinuti za svoje dok se dobro, doobro ne opeče. Koga briga za alarm iz komšiluka, a ne sa drugog kraja svijeta. A sa takvim odnosom na pragu smo svijeta uspomena. Sjeverno aralsko more je, tako, samo slaba utjeha, nešto nalik očuvanoj bebi mamuta okruženoj kostima dinosaurusa.

*

Nedavno sam pisao o jednom našem jezeru, Zminičkom, kojem je takođe prijetio nestanak. Nakon niza uzaludnih apela mještani su bili primorani da sami učine nešto kako bi ga spasili. I uspjeli su. I turisti danas jednako uživaju u njemu kao i prije dvadeset godina, a ugostitelji ga s istim ponosom preporučuju svojim gostima. Kao da se u međuvremenu nije desilo ama baš ništa, a kamoli uspješno okončana ekološka agonija. I to u posljednji čas. No, tako to obično biva – nakon svega, znaju mu ga samo Zminičani.

Ovo nije izdvojen slučaj. Iako se u svim brošurama o Durmitoru može naći hvalospjev o čak 18 jezera, istina je bitno drugačija – osim nekoliko njih koji se zaista mogu nazvati jezerima, ostala se polako pretvaraju u močvare ili periodične lokve. Jedna gutaju ponori (uključujući i Crno), druga bujna vegetacija, a treća kao da demonstrativno isparavaju.

Ni Biogradsko jezero nije u mnogo boljem stanju. Muče ga ponori i erozija koja mu nagriza prirodnu branu. Novac koji iziskuje sanacija nije mali, ali problem je u načinu raspodjele sredstava – hiljade i milioni koji se troše na bespotrebne podzemne prolaze, svijetleće tornjeve i slične urbane igračke sasvim bi dobro poslužile ukoliko bi se, kako nalaže logika, preusmjerile ka ekološkim tegobama ekološke nam države. Dobar primjer mogu biti Makedonci. Kada se prije nekoliko godina pokazalo da je nivo Ohridskog jezera opao za par centimetara, digla se neviđena galama. Svi su galamili – mediji, političari, mještani, vjerovatno i lokalni jezerski galebovi, odveć ekološki osviješćeni. Reakcija je bila brza i efikasna; smanjeno je oticanje u Crni Drim. I kraj priče. Ali nedaleko odatle je Prespansko jezero. Ono je nekoliko puta pliće od Ohridskog, a gubi vodu neuporedivo brže. I nosi svoj usud neuporedivo tiše. Makedoncima se, istina, nema što zamjeriti. Makar su odredili prioritet.

*

Ljudi imuni na odgovornost i savjest. Tako ih je mnogo, svuda, na svakom koraku i u svim situacijama, da se čovjek zapita nijesu li možda poklonici nekog eksperimentalnog zaboljeme modela ponašanja. Ne može im se ništa. Njihov je moto „pošto-poto“. Za njih prepreke ne postoje. Njihova bahatost ima zavidan procenat uspješnosti đe god da se nalaze, pa se nameće kao vrhovna istina koju treba slijediti. I kada jedan od tih modernih apostola brzinom od stotinak kilometara na čas pretekne kolonu usred sozinskog polumraka, u mnogim će se preteknutim srcima roditi neka neobjašnjiva naklonost. I najebasmo, jer tako nastaju sljedbenici.

Rezultat već sjutradan može biti vidljiv na društvenim mrežama – pravu bujicu strahopoštovanja izazvaće video snimak momka koji u delirujumu, obavijen mrakom, prati hod kazaljke na brzinomjeru do brojke 300. Komentari „bravo, fratelo/pobro/stari/bate!“ najavljuju neke nove tipove lake na gasu.

Ne smetaju ni okolnosti u kojima se rizikuju brojni životi. Naočigled mase prolaznika, u podne, na najprometnijem gradskom bulevaru. Glavni lik je vozač gradskog autobusa koji izdaleka uviđa potencijalnu katastrofu – zeleno na semaforu koje samo što nije iščililo. Zar treba ponovo da stane, po ko zna koji put tog dana? Ah, ne. On ne želi da se preda; on juri ka raskrsnici iako zna da će je iz suprotnog pravca uskoro presjeći rijeka automobila.

Već je debelo bilo crveno kad je bijeli autobus kao stihija, kao motorizovani Mobi Dik proletio ispod semafora. Vozači su, srećom, bili oprezni i izbjegnuta je tragedija na ukrštanju Moskovske i Svetog Petra. Autobus je već bio daleko kada ih je napustio šok. Jedini trag bilo je nekoliko naknadnih, revoltiranih sirena, koje su zvučale kao bespomoćni vapaji za pravdom.

*

„Odijelo ne čini čovjeka – već obrnuto“ moto je kojim počinje roman Borisa Dežulovića „Jebo sad hiljadu dinara“. Zaplet nastaje na samom početku, kada za vrijeme rata u Bosni grupa hrvatskih vojnika, prerušenih u uniforme bošnjačkih protivnika, opsijeda grupu bošnjačkih vojnika – u hrvatskim uniformama. Slijede nezaboravne crnohumorne epizode, koje razotkrivaju besmisao rata i ljudskih kamuflaža.

„Tada mu je opet palo na pamet: razmišljao je, istina, često o tome i prije nego što su se našli usred minskog polja nadomak Musemića, ali sada, baš u ovom trenutku – ležeći u oštroj, sparušenoj travi Suhodola, dok mu se niz nos cijedio vreli znoj, a Zagor mu glasnim šapatom psovao majku osamsto hiljada puta – Pako ni na što drugo nije mislio nego na onaj dan prije godinu i četiri mjeseca kada mu je Ćorava Žuža dala šteku pall malla i kad je trebao samo ostaviti onaj jebeni kusur od jebenih hiljadu hrvatskih jebenih dinara.“

( Nikola B. Nikolić )