Opoziciono okupljanje

UPodgorici sve po starom, u Crnoj Gori ništa novo. Svako ko je mislio da će odluka SDP-a da nakon svih prevara ode opet u krevet sa DPS-om izazvati neku posebnu buru, prevario se. Ovo je Crna Gora, ovdje su stvari vrlo predvidive. Kako u životu, tako i u politici još jednom je dokazano da su najgora polu-znanja, polu-ideje i polu-ljudi!

Kineska poslovica kaže da je svaka kriza zapravo šansa. Sada kada stvar izgleda betonirana i nikada povoljnija po vladajuću klasu, kristališe se opoziciona scena, a njihov „beton“ je prilično blatnjav. Situacija se pojednostavila. SDP nije ništa drugo nego DPS sa drugim imenom i na to više ne treba trošiti riječi. Treći put je bespuće! To je zamisao provjerenih analitičara vlasti i fantazija političara koji su pali sa Marsa. Zato se jedini način konkretnog opozicionog djelovanja svodi se na neki oblik jedinstva na jasno definisanim osnovama.

Šaptači će reći da i ova ideja zajedničke unije proističe kao plod opozicionih frustracija i traženja alibija za daljnje poraze. Ne. Ovo je alibi za pobjedu, jer jedino ko je do sada bivao poražen su građani. Njihova volja je prekrajana na brutalan način, njihove nade su umirale usljed prevara, a njihove potrebe redovno ignorisane. To je sve što im je dosadašnja elita pružila. Niti ovdje ima slobodnih izbora niti ti izbori nečemu služe niti ko vjeruje u njih.

No, kako postići opoziciono jedinstvo i solidarnost veliko je pitanje? Koliko još ljudi u opoziciji radi za DPS?! Je li moguće da ova zemlja ne može izroditi ponekog normalnog lidera ili makar koordinatora?! Da li je logično da se nekoliko dobronamjernih ljudi ne mogu skupiti i ostati dosljedni emancipatorskoj ideji promjena?!

Sve su ovo nedoumice o kojima se ozbiljno mora raspravljati u narednom periodu.

Mišljenja sam da vrijeme razotkirva stvari, ali da to takođe prepoznaju i građani. Zato je sada vrijeme za akciju, a ne za kukanje. Ponekad ne slušamo dovoljno, pa ne shvatamo da je sve već bilo rečeno. Može opozicija da se okupi, u to nema sumnje. Ili preciznije, njen stvarni opozicioni dio. Dovoljno je imati nukleus, onda sve ide lakše. Zbog toga je vlast nervozna i pored dogovora. Za tako nešto potrebna joj je ozbiljna reforma, osvježenje, ali i jasna alternativna politika. Ideja mora biti kristalno jasna, a ponuda biračima inovativna, konkretna i razumljiva. Jedino takva opozicija ima šansu. Za početak ideja opozicije moraće podrazumjevati labaviji savez koji će voditi povjerenju. Jedini zajednički imenilac mora biti težnja za promjenama, glavnim uslovom demokratizacije bilo kojeg društva, uz nezaobilazne univerzalne vrijednosti koje moraju biti prihvatljive za sve. Svi subjekti i pojednici, izuzimajući „sumnjive“ i ekstreme, bili bi dobrodošli u tu alijansu, a hijerahija bi bila više organizacionog karaktera. Takva ideja bi posredno omogućila i povećanje socijalne kohezije našeg društva.

Iako vlast insistira na podjelama koje sama generiše, zajednički pristup pomogao bi zbližavanju ljudi i grupa. Sam taj čin bi bio dostignuće bez obzira na konačan ishod. Kratkotrajne politike su nas i dovele do toga da smo stalno u nekom strahu, jer je sistem u cjelosti neodrživ ili diskutabilan. Zato ne smijemo misliti danas za sjutra, već nešto dalje u budućnost. Jasno je, mora postojati minimum političkih stavova oko kojih postoji saglasnost kao i precizna spoljno-politička opredjeljenja, ali bez pretenzija za bilo čijom dominacijom. U takvoj atmosferi može se razmišljati o svemu, pa i o bojkotu, koji je legitimna i demokratska ideja primijenjena i u mnogo razvijenijim državama od naše. Nije tačna teza određenih društvenih struktura da bojkot nikada nigdje nije dao rezultat. Naprosto, tačno je samo da bojkot nikada nije sproveden na pravilan način, stoga se drugačiji rezultat nije mogao ni očekivati.

Iako je, naravno, bolje da se sve rješava kroz institucije, ponekad je to nemoguće. U situacijama kada su one privatizovane od jedne ili druge stranke, vaš prostor je sužen, pa je bolje, malo sačekati napolju, čisto da se unutra ne bi ugušili. Radikalizacija nije dobra sama po sebi, ali odlučnost mora biti veća nego do sada. Građani, kao i njihovi predstavnici moraju da shvate da se sloboda ne dobija, ona se osvaja! Ako u tome imamo saveznika u našim inostranim partnerima odlično, ako ne, moramo dalje bez njihove trenutne podrške, koja će sigurno stići u određenom trenutku. Vladavina prava, građanska država, nezavisne institucije itd, definitivno su zapadne vrijednosti za koje se zalažemo, pa, stoga, argumenti protiv ne postoje. Crna Gora je zrela za male evropske stvari, koji bi za nju bili veliki istorijski iskoraci.

I na kraju, moramo priznati, opozicija se koliko-toliko mijenjala, a vlast je uvijek ostajala ista. Koliko god zvučalo čudno, opozicija je zbog toga u komparativnoj prednosti. Jednom iskorišćena šansa će to i potvrditi, jer njoj je potrebna samo jedna pobjeda. Tek tada će se vidjeti prava snaga svakog subjekta pojedinačno, ali i šta je ko radio i u čije ime.

Stoga, nema očajavanja, bitka se dobija optimizmom i vjerom. Svaki građanin koji želi dobro ovoj zajednici to mora pronaći u sebi i prenijeti na drugoga. Tada će svima biti lakše, a Džozef Adison nam poručuje: „Sa malo upornosti, sa malo više truda i ono što je izgledalo poput beznadnog neuspjeha se može pretvoriti u veličanstveni uspjeh“. Vrijeme je za zajedničko opoziciono djelovanje.

( Dritan Abazović )