Bi li Stefanica tražio zaklon u pustom kraju

Vidjeli smo kakve su se sve nedoumice isplele oko nastanka Sokola (oko 1440-1441.) i kako je nejasna uloga koju je u tome igrao Stefanica Crnojević. Sve postaje još zagonetnije kada se u obzir uzme mišljenje Ivana Božića da su Sokol od 1441. do 1451. na smjenu držale posade hercega Stefana Vukčića Kosače i despota Đurđa Brankovića (Istorija Crne Gore 2, 197, 210). Štaviše, u vezi toga se pojavila i mogućnost da ga je 1440-1441. začeo despot Đurađ, što je ukazalo i na “neočekivani” motiv za njegovu gradnju. Ispostavilo se da je u samom početku, nakratko, kada se rasplamsavao sukob među Stefanicom i njegovom braćom Kojčinom i Đurašinom, Sokol mogao služiti gospodarima Zetske ravnice (prvo despotu, pa hercegu) kao obezbjeđenje od mletačko-crnojevićke prijetnje sa zapada, iz pravca podlovćenskih strana. Uporište Kako bilo, ovi su razlozi (ukoliko je uopšte bilo tako) ubrzo nestali. Kojčin i Đurašin nijesu udarili na brata Stefanicu ni 1443. niti 1444. Možda zbog izjednačenih snaga, a možda i zbog toga što je njihov patrijarhalni mentalitet naprosto isključivao tako nešto. Na to ukazuje okolnost da su se i pored potpisanih ugovora s Mlecima (Kojčin u avgustu 1442. i Stefanica u martu 1444) braća ubrzo iznova našli na despotovoj strani. Dakle, veze među njima nijesu bile potpuno pokidane, ali je dalje postojao razdor. Konačni obračun među Crnojevićima dogodio se tek u drugoj polovini 1451. godine.

Pri čemu ne znamo da li su Kojčin i Đurašin tom prilikom stradali? Ne znamo ni šta se desilo sa njihovim sinovima. Sve se ovo zbivalo baš u momentu kada je Sokol počeo da dobija ulogu glavnog uporišta u Stefaničinom vojno-političkom poduhvatu bez presedana, koji je u osnovi dao karakter potonjoj crnogorskoj državi. Sjena Dakle, upravo su na tom prostoru počeli da niču državni izdanci. Sudeći po ugovoru koji je Stefanica potpisao sa Mlecima na Vranjini 1455. ta ideja nije bila “zelena”. U tom dokumentu se nalaze svi ključni elementi zrelog državotvornog nauma te- ritorijalni suverenitet i vjerska samostalnost. Sve ostalo je u drugom planu. Osobito “podaništvo” Veneciji. Jer, ta formulacija naprosto ne odražava suštinu. Mnogo je bliže istini da je Stefanica uspio da tokom 1451. i 1452. godine sprovede u djelo nemoguću ideju, koja je tinjala još od 1421. kada su Balšići nestali sa istorijske scene, a despot Stefan Lazarević z avladao Zetskom ravnicom. Zbog ovoga je teško razumjeti da Sokolske krše i dalje prekriva veo velikog istorijskog nesporazuma. Kako je moguće da je značaj Sokola i njegovog okruženja još u sjeni tradicionalne slike koja mu dodjeljuje ulogu usputnog Ivanbegovog uporišta ili predstraže Cetinja? Dakle, ova utvrda još uvijek strpljivo iščekuje da se rasvijetli značaj koji je imala u dobu kada se “lomila” Stefaničina sudbina. O kome je riječ? U tom svjetlu na značaju dobija Jovićevićeva opaska, izrečena u vezi starih selišta u okolini Sokolskih krša. Kaže da njihova brojnost svjedoči da “ne bi Ivan Crnojević tražio zaklona u pustom mjestu”. Na žalost, Jovićević nije pokušao da ovu misao izvede do kraja, što u tom trenutku i nije bilo moguće, jer je i sam bio pod uticajem zablude da je Sokol gradio Ivanbeg. To je prava šteta, jer se radilo o istraživaču vrlo istančanog osjećaja. Dakle, poenta je da se u priči o “traženju zaklona” ne radi o Ivanbegu. Nije Ivan Crnojević taj koga treba stavljati u prvi plan u vezi traženja skloništa na Sokolskim kršima već je to njegov otac Stefanica. Uostalom vidjeli smo da se Ivan od 1441. do kraja 1452. nalazio daleko od rodne grude, kao Kosačin talac. O tome svjedoče Stefaničini zahtjevi u pregovorima sa Mlecima u martu 1444. kao I u julu 1451. Prvi put se to odnosilo na odredbu da Mleci ne smiju potpisati mir sa Kosačom dok ovaj Stefanici ne vrati sina, a drugi put (1451) da mu Mleci pomognu u oslobađanju Ivana iz zatočeništva. Stefanica je očito na sve načine pokušavao da povrati sina prema kome je “gajio neku naročitu ljubav ”, kako je sredinom 1452. u Veneciji svjedočio kotorski poslanik Nikola Biolica.

Ovakav odnos kao da ukazuje da je Stefanica krajem 1441. Ivana morao predati Kosači zbog neke krajnje nepovoljne situacije, u kojoj nije bilo prostora za kalkulacije. Očito je da smo u vezi toga uskraćeni za ključne podatke. Oslonac Mleci su sredinom 1451. prihvatili Stefaničin zahtjev za oslobađanje sina, pa su preduzeli odlučne poteze. Kosačini poslanici su Ivana Crnojevića krajem 1452. dopratili do Venecije. Tamo su ga Mleci bogato opremili i otpravili doma. Ključno je da se Ivan nalazio van domovine duže od deset godina. Nije bio u Gornjoj Zeti u najkritičnijem periodu, baš u momentu kada je njegov otac izveo dramatičan politički zaokret zbog čega je, da bi uopšte opstao, tokom 1452. i 1453. morao da vodi tri ljute bitke sa vojskama despota Đurđa Brankovića. Pri čemu je skoro izvjesno da je Stefanica tada imao oslonac dublje u brdskom zaleđu. Eto, kako su istinski stajale stvari i zbog čega kada su u pitanju Sokolski krši i njihova okolina treba reći “ne bi Stefanica Crnojević tražio zaklona u pustom mjestu”. I to stalno moramo imati na Prije i poslije “prelaska” Pitanje nastanka Sokola i uloge u prvim godinama postojanja je vrlo tamno. Teško da ćemo o tome saznati nešto određenije. Ali, ono što se može naslutiti je značaj koji je imao u burnim događajima tokom 1452. i 1453. Stefanica je tada, umjesto da nestane sa istorijske scene, uspio da ukloni bratsku opoziciju, kao i da odnese tri velike pobjede nad vojskama despota Đurđa Brankovića. Štaviše, nakon trećeg trijumfa (najvjerovatnije 1453) prešao je rijeku Moraču i zavladao dijelom Zetske ravnice. Nas ovdje najviše zanima ono što se dogodilo prije tog “prelaska”. Starinci Riječ je o praktično nepoznatoj istorijskoj epizodi. Jer, ovi prelomni događaji su, skupa sa Stefanicom, potisnuti iz pamćenja. Sa njima je izbrisano i sjećanje na nekadašnje stanovništvo brdskih predjela na trasi starog puta, koje je moralo igrati važnu ulogu u Stefaničinom usponu. O tome ponešto naslućujemo iz narodnog predanja, a ponešto iz rijetkih dokumenata kao što je uloga Opštezetskog zbora u ugovoru sa Mlecima na Vranjini 1455. godine. Potiskivanje Događaji iz 1452. i 1453. su gurnuti na marginu. Najvjerovatnije zbog toga, što su Stefaničine pobjede nad despotovom vojskom bile “nezgodan” detalj u tumačenju prošlosti potisnuti su uprkos tome što su dobar dio despotove vojske činili turski odredi. Naprosto, borba sa despotom se nije mogla uklopiti u tezu o “vjekovnoj borbi za oslobođenjem”. Zbog toga Stefanica i nije mogao postati patriotski uzor, iako je riječ o briljantnom strategu i vojskovođi. Možda i najvećem. Uloga patriote je pripala njegovom sinu Ivanu. Zbog svega je, po inerciji, u drugi plan gurnut i značaj koji su u događajima 1452-1453. imali stanovnici brdskog oboda i zaleđa.

I pored toga što ti starinci, kako se jasno nazire, ni u čemu nijesu zaostajali za kasnijim crnogorskim stanovništvom koje se u brdovite predjele doseljavalo sa raznih strana sa prostora Donje Zete, kao i iz Hercegovine, Bosne, Stare Srbije i Albanije. Možda je pravilnije reći da stanovništvo koje se kasnije doseljavalo nije ni u čemu zaostajalo za starincima. Jer, te su predjele i prije i kasnije snalazila ista iskušenja. Uvijek se radilo o grčevitoj borbi za opstanak. Tragovi Dakle, veoma malo znamo o nekadašnjem gornjezetskom stanovništvu koje je živjelo po naseljima na trasi starih puteva. Ovi starinci koji se u tom dijelu Crne Gore po imenu nabrajaju u haračkim defterima iz 1521. i 1523, kao i kod Marijana Bolice 1614. skoro su u potpunosti iščezli tokom 17. i 18. vijeka. Ili su se sami iselili zbog “velike gladi” ili su porobljeni i pobijeni od strane Turaka ili ih je, konačno, istislo novodoseljeno stanovništvo. Teško da ćemo saznati šta se sve dešavalo na tom prostoru. Što se tiče turskih kaznenih ekspedicija, o tome rječito govori gramata ruskog cara iz jula 1715. U osvrtu na tek okončani pohod Numan-paše Ćuprilića, Petar Veliki kaže da je turska vojska "mnoge od vaših naroda posjekla, mučki pobila, a druge po robijama razvukla, manastire i crkve zapalila, a crkvene stvari i pokućstvo vaše opljačkala". Razlike Ali, tu je riječ o završnom činu iz 1714. Turski udari su započeti još 1688. i 1692. Te kampanje se poklapaju sa periodom u kojem se i dogodila najveća demografska promjena otprilike između 1650. i 1750. godine. Jedno zapažanje Andrije Jovićevića rječito govori o tim burnim dešavanjima. Obilazeći Riječku nahiju između 1900. i 1910. uočio je da su na potezu lijevo (istočno) od Rijeke Crnojevića, na pravcima kuda su najčešće išli turski pohodi, kuće mnogo manje i neuglednije od onih u krajevima gdje su Turci rjeđe zalazili. Na pravcu koji je bio izložen najvećim udarima zatekao je tada daleko više suvomeđnih građevina. Dilema “Đe je nestao sav taj narod?” Ovo je u jednom trenu izustio Danilo Pejović, dok smo u Đalcima razgovarali o prošlosti Kosijera, Štitara, Releze, Zagore i Đalaca. Time je aludirao na veličinu demografske promjene, na neriješenu zagonetku o sudbini starog stanovništva, u čijim su naseljima (“katunima”) građene crkve u primorskom stilu. Dakle, kako su u tolikoj mjeri mogli “iščeznuti” ti starinci o kojima svjedoče ostaci seoskih grobljanskih crkava sa zidanim stubovima, građenih oko 1450. a možda i koju deceniju ranije? Jedno “tanko” objašnjenje bi glasilo da se uporedo sa njihovim satiranjem i raseljavanjem, doseljavalo novo stanovništvo i zauzimalo zapustjela sela. Doduše, nije isključeno da je bilo i takvih slučajeva, ali je mnogo bliže istini da je i prije nego su započeli turski pogromi, među starincima već duže boravilo mnoštvo doseljenika pri čemu su vojna i ekonomska moć, kao i društvena prevaga bili na strani starosjedilaca. Staro stanovništvo nije u potpunosti “nestajalo” ni nakon najžešćih turskih udara. Sva je prilika da su turske pohare išle na ruku došljacima, koji su malo po malo potčinjavali ili potiskivali stariji živalj. Očito je da nad svime i dalje lebdi velika nedorečenost. (Trideset treći nastavak u narednom neđeljnom broju)

Galerija

( Slobodan Čukić )