Jad, muka i pola Đemove kifle

Nakon dvije noći provedene pod vedrim nebom sa beskućnicima i prosjacima, promrzao i mokar novinar “Vijesti” stigao je kući, osušio se i okrijepio vrućom čorbom i pokrio jorganom.

Prije nego što je iscrpljen zaspao nakon dvodnevnog gladovanja i prosjačenja na ulicama Podgorice pomislio je na Saha, sa kojim je dijelio kao led hladnu pećinu na obali Ribnice, i njegovu svakodnevnu muku.

Novinar je od nedjelje u 21 čas do utorka u 9 ujutro živio na ulici. Na zadatak je krenuo bez centa, obučen u staru odjeću. U prvi mah, pokušao je da isprosi milostinju u Ulici slobode i Hercegovačkoj. Od nekoliko desetina prolaznika dobio je samo 30 centi, a potom pošao da prespava u napuštenom vagonu.

Tokom “prosjačkog” života u crkvama i džamiji nije dobio ni koru hljeba, u kafićima, restoranima i pekarama takođe, a samo rijetki građani bili su milostivi. Kiflu je, međutim, dobio od prosjaka Đema petogodišnjeg Roma.

Dok je u ponedjeljak veče sjedio na klupi u Njegoševom parku, smrzavajući se od hladnog vjetra sa Morače tražeći milostinju od građana koji su ga zaobilazili u širokom luku, prišao mu je tamnoputi dječak: “Daju li što, brate”, pitao je Đemo, obučen u bijelu trik majicu i crveni šorts.

Kada mu je prosjak-novinar odgovorio da nije dovoljno zaradio za kakav-takav obrok, dječak je iz lijevog džepa izvadio kiflu, prepolovio je i dao gladnom i neiskusnom “kolegi”.

Dok su sjedjeli na klupi Đemo je pričao o svom životu i umijeću prosjačkog zanata.

“Šta da ti kažem, težak život, brate moj”, kazao je on.

Novinar je tog dana ručao u Narodnoj kuhinji na Koniku, zahvaljujući dobroti šefice Rade.

Iako pravo na obrok u kuhinji kojom gazduje Sekretarijat za socijalno staranje imaju samo korisnici materijalnog obezbjeđenja ili socijalno ugroženi, reporter je oko 14 časova dobio tanjir pasulja i ljutu kobasicu, pola hljeba i zdjelu kupusa.

“Upišite mu ime i dajte mu da jede”, kazala je plava, vitka žena.

Nakon što je ručao i zahvalio se, Rada mu je čak napravila i sendvič, stavivši kobasicu u pola hljeba:

“Momak, ovo ti je za usput”.

Budžetom za ovu godinu predviđeno je izdavanje 500 obroka dnevno, ali potrebe su mnogo veće.

Kada se umorio i legao na klupu u Njegoševom parku, čuo je i žagor radnika “Metalca”, koji su štrajkovali i noćili preko puta zgrade Vlade.

Ubrzo je spazio i beskućnika Saha, proćelavog starijeg čovjeka, zaraslog u prosijedu bradu, obučenog u plavo-sivu jaknu i crne tekstilne bermude. Gurao je kraj sebe bicikl, na kojem je bilo zakačeno nekoliko kesa, ka Blažovom mostu.

Pratio ga je do pećine ispod mosta i upitao može li tu da prespava.

“Može, samo dalje”, odgovorio je Saho.

Nakon uspostavljenog povjerenja, ispričao je da je živio u okolini Sarajeva i da je prije dvadesetak godina došao u Crnu Goru... Kako je postao beskućnik nije pomenuo. Legao je na dva rascijepana kartona, pokrio se ćebetom, a pod glavu stavio kesu napunjenu odjećom. Činilo se da se ni ne obazire na ledeni vjetar i rojeve komaraca, što je san činilo nemogućim. Ubrzo je počela i kiša, odnosno prava mećava koja je nosila vodu na stanovnike pećine, pa je Saho ustao i na brzinu se spakovao.

Kazao je novinaru da ne može sa njim, savjetujući ga da prespava u napuštenim vagonima na Željezničkoj stanici, a da doručak potraži u pekarama u Pejtonu.

“Teško tako mlad možeš da prosiš, ja, na primjer,vršljam po kontejnerima i gledam hoće li se neko smilovati da mi u nekoj pekari da da jedem”, kazao je i otišao prema tvrđavi na Skalinama.

S obzirom da je u pećini postalo neizdrživo, reporter “Vijesti” je poslušao Saha i pronašao prazan, zarđali i memljivi vagon, gdje se koliko-toliko osušio i ugrijao.

Ujutro ga je probudio prvi voz, ali i glad jasan znak da je vrijeme za doručak.

Maglovito i sumorno jutro pratilo ga je do Pejtona, gdje su pekari tek otvarali radnje. Svuda se širio miris vrućeg hljeba, ali ga bez para nije bilo moguće dobiti. Umjesto milostinje, pekari su objašnjavali gdje je Hram...

U službi boga: Za "prosjaka" ni kora hljeba od crkava i džamija

Uprkos brojnim sugestijama da ide u bogomolje, reporter “Vijesti” nije uspio da dobije ni koru hljeba u narodnoj kuhinji pri hramu Hristovog vaskrsenja.

Dva mladića, iznenađena njegovim prisustvom, kazali su da za hranu mora da pita “oca Miomira”, koji nije bio tu u ponedjeljak oko podne.

“Ajde, sačekajte tu ispred, a mi ćemo vidjeti sa kuvaricom može li ti dati nešto”, kazao je jedan od momaka.

Nakon više od 15 minuta, novinar je odlučio da ode, jer niko više nije ni progovorio riječ sa njim.

Sreće da se nahrani nije imao ni u džamiji u Staroj varoši i Katoličkoj crkvi na Koniku.

U džamiju mu nijesu dozvolili da uđe nakon negativnog odgovora na pitanje da li je musliman, a iz crkve niko nije odgovarao, iako je pet minuta zvonio na interfon.

Za dan i dvije noći isprosio nepunih pet eura

U ponedjeljak ujutro, u Ulici kralja Nikole omanji stariji čovjek ubacio je euro u praznu zdjelu od eurokrema, koju je novinar pronašao pored voza. Grupa đaka, uglavnom momaka, išla je u školu, zbijajući šale sa “prosjakom” i njegovim izgledom, ali mu je jedna učenica ipak udijelila 20 centi.

Mnogo više sreće imao je na Visećem mostu, gdje je gospođa u četrdesetim, sažal ivši se, iz crvenog kožnog novčanika izvadila svu sitninu, euro i po, preporučivši mu da hranu potraži u Hramu.

Tamo hrane, međutim, nije bilo, pa je do ručka u Narodnoj kuhinji, od 12 do 14 časova, reporter odlučio da vrijeme provede na suncu, u Njegoševom parku. Ubrzo ga je mali, pogrbljeni čovjek, sijedih brkova, upozorio da se nalazi na njegovoj teritoriji i da je bolje da prosi negdje drugo, uputivši mu prijeteći pogled .

Nakon ručka cijelo poslijepodne prosio je širom grada od cetinjskih semafora, Delta sitija, u centru i Kraljevom parku. Uspio je da sakupi 4,8 eura. Većina sugrađana ignorisala je pruženu ruku, neki bi odgovorili kratko “nemam”, ili što brže prošli, a bilo je i bučnih koji bi odgovorili: “Odakle mi, daj ti meni nešto sitno”.

Nakon što je pokisao do gole kože i smrznuo se u ponedjeljak veče, reporter je zaključio da je bilo dosta i zaputio se kući, prethodno davši sav novac starijoj Romkinji koja je prosila kod Autobuske stanice.

Kad zaradi 100 € dnevno gazda ga pusti na plažu i da mu mazu

Đemo je ispričao da je iz Šapca, da se za nekoliko dana vraća kući, jer je ljetnja sezona završena. Govori ruski i italijanski i tvrdi da je ljeto proveo u Budvi, gdje je prosio i pomagao strancima da pronađu mjesta za zabavu. “Oni (stranci) nijesu kao naši. Daju po pet ili deset eura, znao sam dnevno sto eura da zaradim. Ako zaradim najviše, (od ostalih prosjaka), sjutra mogu da plivam, ili da jedem hljeba i kremića”, pojasnio je, jasno stavivši do znanja da je prosio za nekoga .

Savjetovao je reportera “Vijesti” da nešto radi. “Visok si i mlad, ništa ti ne fali, slobodno bi mogao da radiš, zbog toga ljudi neće da ti daju ništa... Kod nas toliki dječaci već skupljaju željezo i gume... , druga bi stvar bila da si žensko. Probaj da budeš bolestan, pa idi od kuće do kuće, traži hranu, ili pokušaj u nekoj (javnoj) kuhinji...”.

Radović: Za sklonište dovoljno 1.500 eura

Mirjana Radović iz Akcije za ljudska prava (HRA) ocijenila je da država ne vodi računa o beskućnicima, iako ih Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti prepoznaje kao socijalno ugroženu kategoriju .

Ona tvrdi da nije potrebno više od hiljadu i po eura mjesečno kako bi se otvorilo sklonište za beskućnike, koje je HRA, u saradnji sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja, vodila četiri mjeseca u Podgorici.

“Ali, nije dovoljno samo obezbijediti prihvatilište, već i nekog ko će voditi brigu o tim ljudima, da imaju pristup zdravstvenim ustanovama...”, kazala je Radović. Ona smatra da beskućnike u Podgorici ne vidi samo onaj ko to ne želi i ističe da je za četiri mjeseca u prihvatilištu HRA boravilo njih dvadesetak.

Tačan broj beskućnika nepoznanica je za Vladu i za NVO sektor, a Radović smatra da je i zakon neprecizan kada je riječ o nadležnosti za izgradnju prihvatilišta.

Galerija

( Ivan Čađenović )