"Ritam ludila": Muzički film za pamćenje

Ritam ludila (Whiplash, Damein Chazelle, 2014) Iako se Tomas Edison i Nikola Tesla u mnogo čemu nisu slagali, njihovo mišljenje o tome šta je potrebno kako bi se postigao uspjeh je bilo identično. Najpoznatija Edisonova izjava je ona u kojoj kaže da je genije jedan posto talenta i devedeset devet posto znoja, što je Tesla parafrazirao rečenicom da su istinite nagrade uvijek u srazmjeri sa uloženim vremenom i žrtvama. Tako recept za istinsku veličinu vijekovima ima iste sastojke, a osnovni su rad i odricanje. Da ovo važi za sve oblasti, pa i muziku, pokazuje džez drama „Ritam ludila" koja uz to daje i izuzetan psihološki portret protagonista. Endru (Majls Teler) je džez bubnjar koji postaje član prestižnog univerzitetskog orkestra. Dirigent benda je ekscentrični Terens Flečer (Džej Kej Simons) koji ne preza ni od čega kako bi motivisao svoje studente. Terensove metode utiču na Endrua koji vremenom napreduje kao bubnjar, ali se ujedno i sve više približava nervnom slomu. Kada se pročita sinopsis, a bubanj zamijeni klavirom, lako i pogrešno se može zaključiti da film predstavlja novu verziju Hiksovog „Sjaja". U stvarnosti, „Ritam ludila" nije samo najbolji muzički film u proteklih desetak godina, već je i superiorna studija karaktera koja u sebi ima elemente agresivne ekspresivnosti ranih Skorsezeovih radova. Ovo pristupačno i efektno djelo opisuje turbulentan odnos profesora i učenika koje sjajno tumače Teler i Simons. Njihov sukob se ne svodi na suptilnu izmjenu replika, već često poprima nasilnije tonove. Ne postoji nijedna preglumljena scena, iako je postavka većine lako mogla dovesti do toga. Demijen Šazel, koji potpisuje režiju i scenario, se već jednom bavio muzikom u trileru „Koncertni klavir" (2013), ali ne postoji apsolutno ništa u tom osrednjem filmu što bi gledaoca moglo pripremiti na kvalitet „Paklenog ritma". „Koncertni klavir" je bio triler u kome najveća misterija nije ko je ubica, već kako je moguće da glavni junak svira klavir bez korišćenja pedala, dok se u „Paklenom ritmu" išlo do detalja da se Terensov lik modelira po uzoru na džez legendu Badija Riča. Naime, Rič je povremeno bio agresivan prema ljudima sa kojima je svirao ukoliko oni ne bi zadovoljavali njegove standarde. Tih ispada je bilo toliko da su članovi benda često snimali Badijeve grdnje, a one su ponekad bile toliko duhovite da ih je Džeri Sajnfeld citirao u svojoj humorističkoj seriji. Ono što je dobro je što Šazel ne bježi od mračne strane svojih junaka, pa Terens, pored Badija, najviše liči na poručnika Hartmana iz Kjubrikovog „Bojevog metka", što znači da je jeziv čak i kada je duhovit. Mladi Endru pokazuje opsjednutost koja je neophodna kako bi se postigli vrhunski rezultati, pri čemu je osvježavajuće vidjeti kako nema iluzija oko toga šta ona zaista znači. Od prve scene, Endru zna šta želi, a jedino što ne zna je da li je dovoljno dobar da to i ostvari. Njegov odnos sa djevojkom je sjajno prikazan, pri čemu dijalog (odnosno monolog) u kafiću pokazuje lucidnu zrelost i aroganciju koja je često pratilac izuzetnosti. Kako za svakog savršenog učenika postoji i savršen profesor, tako je ambicioznom Endruu za puno profesionalno ostvarenje neophodan psihopata Terensovog kalibra. Slično kao što osjetljivi Ralf Maćio suočen sa pet minuta Terensove histerije nikada ne bi savladao karate, tako ni prepotentni Endru ne bi ništa naučio od smirenog Mijagija, osim da pere auto. Zato, u „Paklenom ritmu" sličnost, a ne različitost, generiše dramski sukob. Iako se od priče u kojoj neko uči da svira bubanj ne očekuju uzbuđenja, ovo djelo ih ima više nego većina akcionih filmova. Gledalac, od početka do kraja, ne zna u kom trenutku će se muzička odiseja završiti. To podjednako može biti momenat u kome krv doslovno kaplje po dobošu, ali i onaj kada se profesor i učenik po prvi put konačno razumiju. I taman kada se na kraju očekuje smireno zaokruženje, film naglo i glasno poentira prateći logiku bubnjarske solaže u kojoj se najjači udarac čuva za kraj. Njen odjek će ostati uz publiku dugo nakon odjavne špice, što je vjerovatno najveći kompliment koji se može dati bilo kom ostvarenju.

Ocjena: 10/10

Lavirint Nemoguće bjekstvo (The Maze Runner, Wes Ball, 2014) Kada je Džejms Dešner prije sedam godina napisao prvi dio sage o Lavirintu, uspjeh romana je doveo do tri nastavka, od kojih je jedan hronološki prethodio originalnoj priči. Ovo nije prošlo nezapaženo, pa u bioskopima gledamo ekranizaciju koju potpisuje Ves Bol. Tomas (Dilan O Brajan) se budi u liftu koji ga podiže do Ledine. On ne može da se sjeti kako je tu dospio i kako se zove, a na njoj zatiče mladiće koji su prošli kroz isto. Sama livada je opasana lavirintom koji se svakog dana mijenja. Tomas želi da ga ispita, ali ubrzo saznaje da niko nije uspio da preživi noć u njemu. „Lavirint Nemoguće bjekstvo" se već na samom početku jasno pozicionira u okviru omladinskog žanra, ali je problem što previše liči na njegove najpoznatije predstavnike. U stvari, sličnost je tolika da se ponekad čini da gledalac bez problema može da odgleda prvi nastavak „Drugačije", pa drugi nastavak „Igara gladi" i na kraju „Lavirint". Tako će, baš kao i u „Drugačijoj", Tomas na početku saznati da je društvo na Ledini podijeljeno na nekoliko kasti. U zavisnosti od posla koji se obavlja, tu su neimari, ranari, ali i trkači koji istražuju misteriozne prolaze. Kao i u „Igrama gladi", pokazuje se da postoje korumpirane strukture koje nisu obuhvaćene ovom podjelom, a daje se čak i naznaka zakonodavstva u vidu tri pravila. Ako se uzme u obzir da, pored ovih, „Lavirint" uzima pregršt motiva iz Goldingovog „Gospodara muva", serije „Izgubljeni", pa čak i „Osmog putnika 3", jasno je da je riječ o filmu koji više liči na kolaž, nego na autorsko djelo.

Sve ovo je neosporno rezultat generičkog literarnog predloška i scenarija Noe Openhajma koji se nametnuo kao poznavalac žanra, zbog čega će raditi i na nastavcima „Drugačije". Ono što je dobro je da uprkos neoriginalnoj premisi „Lavirint" nudi više uzbuđenja nego što je očekivano. Za to treba zahvaliti ideji da se priča prati iz Tomasovog ugla. Kako on ima amneziju, gledalac mora sam da otkrije šta se zaista dešava, pri čemu ima dovoljno akcionih sekvenci da ta potraga ne bude dosadna. Pored toga, radnja je smještena u prilično sumorno i mračno okruženje, što odudara od opšteg tona sličnih dijela. Ulazak u lavirint film gura u pravcu horora, pri čemu se većina nagovještenih prijetnji ostvaruje. Svijet budućnosti koji se opisuje uključuje i različite forme genetičkog inženjeringa, pri čemu nije jasno da li su tvorci lavirinta dobri ili loši. Time djelo donekle iskoračuje iz matrice gdje su odrasli nužno loši, već to pitanje, bar do sljedećeg nastavka, ostavlja otvorenim. Društvo na Ledini je prikazano kao kombinacija hipi-komune i posijela. Tu je logorska vatra, ima kuvane rakije, a u nedostatku gusala, ekipa lupa u improvizovane bubnjeve. Za razliku od stereotipno mirnog Njuta (Tomas Brodi-Sangster) i Čaka (Blejk Kuper) koji je podjednako modeliran po uzoru na Goldingovo Svinjče i Bilba Baginsa, jedini istinski neobičan lik u društvu je Gali (Vil Pulter). Na početku, on je prikazan kao hrabar momak sa sela. Sklon rvanju i pokazivanju snage, pozicionira se kao prirodni vođa u društvu čije unutrašnje uređenje poštuje. U drugoj polovini, naglo postaje malodušan i besmisleno agresivan, čisto kako bi se uklopio u projektovanu ulogu negativca. Šteta je što autori nisu našli način da izbalansiraju razvoj njegovog lika, jer se ovako stiče utisak da nije riječ o istoj osobi.

Ono što je sigurno je da je u neinspirativnom žanru socioloških, odnosno anti-utopijskih omladinskih romansi, ovo djelo najmanje romantično i najviše dinamično. Čak i ako se odnos među likovima i uređenje može opisati kao kliše, riječ je o neosporno napetom filmu koji će zabaviti gledaoce bez obzira na godine. Kao i u slučaju ostalih franšiza, „Lavirint" je tek prvi dio serijala koji će, u zavisnosti od finansijskog uspjeha, dobiti nastavke. Ipak, djelo je potpuno zaokruženo (osim glavne misterije), tako da ostaje nada da će se priča razviti u drugom pravcu, te da nas nakon bjekstva iz lavirinta autori neće vratiti u isti.

Ocjena: 6/10

Galerija

( Radenko Savić )