Alkibijad Nuša, predstava

Kada upoređujemo argumente i način iznošenja mišljenja, može se utvrditi ogromna sličnost između „velikog Crnogorca" i „deklarisanog Srbina“. Naravno, termini se odnose samo na ljude u Crnoj Gori, jer van naših granica možda i postoje umjereni nacionalisti, ali kod nas ne, ovdje je kazaklja otišla do kraja, uvijek je u opasno crvenom. Upravo zato su i jedni i drugi, i veliki Crnogorci i deklarisani Srbi ništa drugo do teški ljudi, samo to i ništa više. Razlika je u odbrani i napadu, veliki Crnogorci dokazuju da nisu Srbi, a deklarisani Srbi dokazuju da su svi Srbi dok se ne dokaže suprotno. Komedija zabune.

Slave su prava pozornica za teške ljude. Alkohol u sudaru sa prženim i masnim odmah penje kazaljku na crveno i počinje predstava. Jedan teškaš u košulji kratkih rukava, nakon što je u sebe sasuo dosta žestine i masnoće počeo je besjedu.

On nije svoje tvrdnje obrazlagao, već ih je nametao, i nakon što bi izrekao svoje mišljenje zurio bi redom u svaku osobu prisutnu na slavi da pogledom potvrdi njegov sud, jer to nije stav, već sud. Dakle, isprva je jednostavno dokazao da je Njegoš bio Srbin. Kukavno srpstvo, posveta prahu i kraj. Tačka, nema dalje, on je na toj slavi to rekao i to je tako, nema mjesta kontraargumentima i preispitivanju, već idemo dalje. Njegoš je završen.

Slijedi sledeća ličnost. Na red je došao naravno Tesla. Uzalud mu izumi koje podario cijelom čovječanstvu, sva odricanja i tvrdnja da ako bi se mržnja između Srba i Hrvata pretvorila u energiju da bi se napajao cijeli svijet. Sve je to Tesli uzalud, tip na slavi u naselju na periferiji Podgorice sa lakoćom utvrđuje da je Tesla Srbin. Sahranjen je sa pjesmom „Tamo daleko“. Istina. Ostalo je izgleda nebitno, svi izumi i njegova odricanja padoše u vodu.

Naravno, nisam ni sumnjao da će nakon Tesle na red doći sporni Andrić. Vjerovatno da njega ne bi nikad pomenuo i dokazivao njegovo srpstvo da Andrić nije dobio Nobelovu nagradu, ali eto i Andrić je bio gost na slavi na periferiji Podgorice. Naravno, i on Srbin 1/1 (jedan kroz jedan). Misterioznu ličnost Iva Andrića uspio je da odredi terminima koji služe za određivanje katastarskih parcela. Briljantno!

Kad je sve velikane svrstao tamo đe mu odgovara, ne mareći za njihova djela koliko za njihovu pripadnost, malo se umirio nebi li nastavio da jede nakon zaslužene besjede. Kad se smirio i kad je euforija dokazivanja prošla pitao sam ga da li zna pravo ime Branislava Nušića. Taj izbezumljeni pogled i razočaranje ne mogu da zaboravim. Pravo ime Branislava Nušila? Potpuno iznenađenje. Kako? Nušić postaje Sumnjivo lice!

Branislav Nušić je po rođenju nosio ime Alkibijad Nuša. Reakcija na ime Alkibijad Nuša bila je više nego zanimljiva jer to ime je zvučno, ali svakako ne zvuči srpski. Objasnio sam mu samo još to da je Nušić bio Cincar, i bilo mi je drago kad sam vidio da tip u košulji kratkih rukava koji je upravo dokazivao porijeklo Tesle, Njegoša i Andrića nema pojma ko su Cincari. Šok-Mat. Cincar u tom trenu zvuči izuzetno strano.

Nisam ja bio taj koji je „bačio foru“, već je Nušić poentirao iako se danas slavi 150 godina od njegovog rođenja, on je i dalje sposoban da bude komediograf. Nisam tipu sa slave objašnjavao ništa dalje, da je Nušić promijenio ime kad je napunio osamnaest godina, da je kasnije zbog pjesme „Dva galeba“ u kojoj ismijava vlasti i Kraljevinu robijao dvije godine. Nisam želio da mu ispričam dio koji znam o Cincarima, a možda će ako ga bude zanimalo makar na Vikipediji ukucati „Cincari“ i vidjeti da su na spisku poznatih i Pekić, Nikola Kojo, Taško Načić i Miki Manojlović. Možda će tek tad da se razočara, jer neće voljeti one koje je volio do tad samo zato što nisu „više“ njegovi u potpunosti, iako iza svega toga stoji samo veliko neznanje i primitivizam. Oni više nisu njegovi 1/1.

Za kraj Nušićev citat: „Narodno oduševljenje to je kad gomila viče, a ne zna zašto viče“.

( Đuro Radosavović )