Životna priča od Odese do Zagreba

It was Cinco de Mayo/ Pillow case on his head/ No more breathing time/ An ambulance sped/ It sped 'round every corner/ Calling out his name CocoRosie, "Lemonade", Grey Oceans (Sub Pop Records, 2010.)

Nego, gdje smo ono stali... Na tzv. Užem (pozivnom) konkursu za idejno rješenje Dječje bolnice kliničkog tipa u Titogradu/ Podgorici, raspisanom 1954. godine, učestvovali su, redom: Milan Zloković (profesor na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, autor projekta Doma narodnog zdravlja sa bolnicom u Risnu, realizovanog 1940. godine - zadužbina Vasa Ćukovića - danas JZU Specijalna bolnica za ortopediju, neurohirurgiju i neurologiju), Aljoša Žanko, ovdašnji arhitekt Vojislav Đokić, te supružnici Dumendžić - Zoja i Selimir. Bio je pozvan i Stanko Kliska - ali je otkazao učešće.

Ocjenjivački sud je 18. februara 1955. godine donio odluku da Prvu nagradu dodijeli Dumendžićima - koji su nastupili ispred Arhitektonskog projektnog biroa "Dumengjić", sa sjedištem u Zagrebu. Ujedno je predloženo da njihov projekat posluži kao osnova za izradu elaborata za izgradnju bolnice (kompletan elaborat je potpisao APB "Dumengjić", da ne bi bilo zabune, pobjeda na konkursu je u ono vrijeme gotovo u pravilu podrazumijevala i apsolutnu jurizdikciju nad projektom). "Grupiranje pojedinih elemenata u funkcionalnom pogledu omogućava sprovođenje dobrog režima bolnice", stoji u obrazloženju Prve nagrade što ga je dao Ocjenjivački sud. "Naročito su dobro odvojene komunikacije koje služe internim i vanjskim bolesnicima". Druga nagrada je pripala Aljoši Žanku.

Projekat Dječje bolnice nije realiziran u potpunosti, nažalost - nisu izvedene ambulante koje su se trebale nalaziti sa zapadne strane, ni kompletan zarazni paviljon sa sjeverne strane, nisu izvedene ni garaže, takođe sa sjeverne strane - što je sigurno više od trećine ukupne projektom predviđene površine, tako da bi danas iluzorno bilo govoriti o funkcionalnoj šemi ovog objekta u idealnom, tj. punom radnom režimu. Ipak, moguće je naslutiti, ako zanemarimo niz ne baš najsrećnije izvedenih intervencija na objektu - vertikale oluka preko južne fasade su novi momenat, svakako, to ne liči na Zoju Dumendžić, zgradu Medicinskog fakulteta koja je naljepljena sa istočne strane bolje da ne pominjem itd. - da je ipak riječ o izuzetnom objektu. Ideja da se tehnička etaža ukopa, tj. spusti na kotu koja je za jednu etažnu visinu niža od kote prizemlja, te da se omogući kolski pristup toj etaži - u mnogome kondezuje funkcionalnu šemu, ali doprinosi i vizuelnom doživljaju - pogotovo ako posmatramo južnu fasadu objekta - koja jedina u potpunosti odgovara originalnom rješenju.

Zoja Petrovna Nepenina - udata Dumendžić - rođena je 1904. u Odesi. Diplomirala je 1927. godine na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Cijeli radni vijek je provela u Zagrebu (ako izuzmemo specijalizaciju u Švajcarskoj 1955. godine - i to baš na građenju bolnica). Stažirala je dvije godine u ateljeu Ignjata Fišera (Ignjat Fischer) - kroz koji je prošao i Zvonimir Vrkljan (Katolička župna crkva (konkatedrala) u Podgorici posvećena Presvetom Srcu Isusovom - sa Borisom Krstulovićem, realizacija 1970). U Školu narodnog zdravlja pri Higijenskom zavodu prelazi 1930. kao samostalna projektantica.

Za vrijeme rata radi u Zavodu za proizvodnju ljekova "Pliva" (1942. do 1945). Poslije rata radi u Ministarstvu narodnog zdravlja - kao načelnica Odjela za izgradnju zdravstvenih ustanova (1945. do 1947.) - i u čuvenom Arhitektonskom projektnom zavodu (APZ, od 1947. do 1954.) - kao samostalni projektant, tj. voditelj jedne od grupa. Arhitektonski projektni biro "Dumengjić" osniva 1954. godine i vodi ga kao glavna projektantica i direktorica do 1977. kada odlazi u penziju. Nagrada "Viktor Kovačić" za životno djelo - najviša stručna nagrada u Hrvatskoj - dodijeljena joj je 1979. godine - a državna Nagrada "Vladimir Nazor", takođe za životno djelo, 1995. godine. Umrla je 2000. godine u Zagrebu.

Dakle, 50 godina kontinuirane projektantske prakse i 188 projekata različitih tipologija - realizacija, konkursnih radova i nerealiziranih projekata. Učestvovala je na 72 konkursa - mahom u timovima ili uz saradnike, 62 puta je nagrađivana - i to 20 puta prvom nagradom. "No, najznačajniji doprinos arhitektica ostvaruje na području arhitekture zdravstvene namjene", piše Zrinka Barešić Marenić. "Zacrtan tijekom tridesetih godina XX stoljeća, projektantski prosede arhitektice Zoje Dumengjić kulminirao je nakon Drugog svjetskog rata samosvojnim arhitektonskim izrazom koji je na osoben način oplemenio hrvatsku graditeljsku baštinu" (iz teksta "Opća bolnica u Splitu (1951. - 1969.) arhitektice Zoje Dumengjić" - tekst je objavljen u posljednjem broju časopisa "Prostor" i može se preuzeti sa Interneta - arhitekt.unizg.hr).

Pored pomenute Dječje bolnice, opus Zoje Dumendžić na teritoriji Crne Gore obuhvata još tri projekta: Opšta bolnica u Nikšiću - Prva nagrada na Pozivnom konkursu 1954. godine, nerealizirano; Opšta bolnica u Titogradu, nerealizirano (predviđeno je bilo da izgradnja počne 1961. godine), i Paviljon za radiologiju u Titogradu, realizirano (projektom Opšte bolnice je predviđen i Paviljon za radiologiju sa 14 kreveta, realiziran je negdje krajem šezdesetih godina, najvjerovatnije). Ne poznajem opus Zoje Dumendžić u tolikoj mjeri da bih mogao izaći sa nekakvim generalnim stavovima o crnogorskom segmentu njenog opusa - 188 projekata je zastrašuća činjenica - pa bih, u to ime, ipak krenuo od nekih opažanja Zrinke Barešić Marenić.

"Projekte arhitektice Zoje Dumengjić obilježavaju jasno strukturirana funkcionalna rješenja", kaže Barešić Marenić (pogledaj.to), "ostvarena na temelju rigidne analize projektnog programa i datosti lokacije. Promišljajući funkcionalnost, ne samo sa racionalno-organizacijskog aspekta, već i s psihološkog i sociološkog, težište svojih nastojanja usmjerava korisniku". Velika senzitivnost po pitanju interakcije novog objekta sa okolinom, vrlo promišljena i zapanjujuće jednostavna i pročišćena volumetrijsko-kompoziciona rješenja, radikalni funkcionalizam u kombinaciji sa vrlo pragmatičnim konstruktivnim rješenjima, te insistiranje isključivo na tzv. strukturalnoj estetici - to vam je ta stara "zagrebačka škola arhitekture" (ne bi bilo zgorega da pročitate razgovor sa Ivanom Crnkovićem objavljen u Orisu broj 2, prije nego što pođete u Zagreb, na Dane Orisa - interesantna su ta njegova razmišljanja na temu "zagrebačke škole").

Ako ste nekada bili u prilici da boravite u nekoj od bolesničkih soba Dječje bolnice u Titogradu - makar i pet minuta - sasvim je sigurno da ćete se složiti sa ovim što slijedi: "Čovjeku namjenjuje svijetle i prozračne prostore interijera, maksimalno obogaćene atributima okolnog krajolika, otvorenim vizurama i vanjskim prostorima. Ostvarena na temelju suverenog vladanja funkcionalnim i konstruktivnim komponentama arhitekture, inventivna projektna nastojanja arhitektice Dumengjić manifestirala su specifičan oblikovni izraz, koji se očituje raščlanjivanjem poprečnog presjeka, odnosno slojevitošću arhitektonske ovojnice". U narednom članku o jednom aktuelnom događaju - a zatim opet o Dječjoj bolnici u Podgorici - ima ovdje još mnogo toga da se kaže.

Galerija

( Borislav Vukićević )