Sumorni novi svijet

Globalne transformacije nijesu ništa novo. Međutim, sa globalizacijom i tehnološkim napretkom, brzina i razmjeri tih transformacija su se značajno povećali. U predstojećim decenijama, ovaj trend će se samo intenzivirati - i donijeti značajan potencijal za nestabilnost.

Prošlo je više od 20 godina od kako je Irak Sadama Huseina napao Kuvajt, što je dovelo skoro do jednoglasnog usvajanja rezolucija Savjeta bezbjednosti UN kojim se zahtijeva povlačenje iračkih snaga. Kada je Sadam ignorisao rezolucije, koalicija od 34 zemlje, podržavajući vazdušnu ofanzivu poznatu pod imenom „Pustinjska oluja“ koju su predvodile SAD, izbacila je njegove snage iz Kuvajta. To je bilo 1991, kada su zbog raspada SSSR-a, SAD ostale jedina svjetska supersila. Ali to više nije slučaj - što se pokazalo u konfuznoj reakciji međunarodne zajednice na slična uzurpiranja teritorije koja se dešavaju danas.

Uzmite npr. rusku invaziju i pripajanje Krima ranije ove godine. Mada ovaj potez predstavlja jasno kršenje teritorijalnog integriteta Ukrajine, 11 zemalja je glasalo protiv rezolucije UN kojom se ova akcija osuđuje, a 58 zemalja - uključujući i sve nezapadne sile - bilo je uzdržano. Očigledno je da se globalna ravnoteža moći pomjerila. U međunarodnoj politici doživljaj je veoma bitan - ponekad čak i važniji od realnosti. Očigledno je da je danas rasprostranjeno mišljenje da je unipolarni trenutak SAD prošao; Evropa je u padu, a uzdiže se nova grupa sila donoseći svoja jedinstvena gledišta u globalna dešavanja.

Na neki način to bi se moglo dojmiti kao dobra stvar. Različite perspektive mogle bi obogatiti multilateralne procese i dovesti do razumnijih rješenja globalnih problema. Međutim, ova multipolarna dinamika takođe stvara nestabilnost. Mada svijet postaje sve povezaniji, i izazovi više nijesu ograničeni na nacionalne pa čak ni na regionalne okvire, velike sile su sve manje voljne da preuzmu globalne odgovornosti. Ono što je još gore jeste što usljed njihove sve češća nevoljnosti da djeluju u interesu drugih dolazi do zastoja pa čak i sukoba. (...)

Bez jedinstvenog pristupa, geopolitička stabilnost je ugrožena. Na primjer, Ukrajina je bila nezavisna zemlja od 1991. i potpuno integrisana u međunarodni sistem, 1994. je predala svoje nuklearno naoružanje i predsjedavala je tokom tri sjednice Generalne skupštine UN. Pošto nije reagovala na adekvatan način na rusku invaziju, međunarodna zajednica je međutim gurnula Ukrajinu nazad u njenu mračnu prošlost. Ostaje samo da se nadamo da će Protokol iz Minska - koji obuhvata 12 odredbi, uključujući i prekid vatre i program ekonomskog oporavka - uspjeti u rješavanju konflikta.

U svakom slučaju međunarodna stabilnost je ugrožena - a nekoliko mogućih faktora destabilizacije su na pomolu. U razvijenom svijetu, mandat predsjednika SAD Baraka Obame će se uskoro okončati. Evropska politika takođe prolazi kroz značajnu tranziciju, sa novom EK koja treba da počne da djeluje u atmosferi zabrinjavajućeg porasta nacionalizma u zemljama članicama EU. Dvojica lidera koji će ostati na vlasti u doglednoj budućnosti su ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski premijer Si Đinping - čije su zemlje bile faktor nestabilnosti u njihovim regionima. Mnogo prije nego što je Rusija napala Ukrajinu, Kina je učestvovala u teritorijalnim sporovima sa nekoliko susjeda, uglavnom u Istočnom i Južnom kineskom moru.

Štaviše, Rusija i Kina se bore i protiv tradicionalne zapadne dominacije u multilateralnim institucijama. Oni, zajedno sa Brazilom, Indijom, i Južnom Afrikom (BRIKS) - osnovali su svoju banku za razvoj, uglavnom motivisani neuspjehom MMF da ispuni svoje obećanje iz 2010. da će prilagoditi glasačka prava kako bi odražavala globalnu ravnotežu ekonomskih sila. (Do samita G20 2010. Kina je imala ista glasačka prava kao Belgija).

Sva ova neizvjesnost oko svjetskih novih i tradicionalnih supersila ugrozila je napore da se pozabave bezbjednosnim izazovima na Bliskom istoku, počev od dugotrajnog izraelsko-palestinskog konflikta i posljedica Arapskog proljeća do nove potencijalne prijetnje koju predstavlja Islamska država. Za razliku od Al Kaide. Islamska država nije rascjepkana mreža relativno malih ćelija; ona je teritorijalni entitet koji djeluje kao pseudo država na sirijskoj i iračkoj teritoriji. Ostatak svijeta izgleda kao da ne zna kako da zaustavi njeno napredovanje.

SAD su pohitale kako bi formirale konfuznu koaliciju sa skoro 30 zemalja, uključujući deset arapskih država. Kako će koalicija biti organizovana i kakve će rezultate ostvariti ostaje da vidimo. Ovdje bi mogla pomoći Evropska unija. Zapravo kada su SAD prvi put primijenile svoju takozvani „vođstvo iz pozadine“ strategiju tokom intervencije u Libiji 2011, evropske zemlje su bile primorane da preuzmu veću odgovornost.

Umjesto da na intervenciju gleda kao na anomaliju, EU treba da prizna potrebu za većom ulogom u odbrani globalne bezbjednosti - makar kako bi zastupala svoje interese u prosperitetnom i stabilnom susjedstvu. U tom smislu, odluka EU da odloži implementaciju sporazuma o pridruživanju sa Ukrajinom kako bi stvorila prostor za postizanje konsenzusa sa Rusijom je pozitivan pokazatelj. U multipolarnom svijetu, akteri sa krajnje različitim pogledima na svijet moraju sarađivati u cilju zajedničkih interesa stabilnosti, bezbjednosti i prosperiteta. Vrijeme je da sve svjetske sile priznaju svoju odgovornost za stvaranje konstruktivne saradnje u realnosti.

( Havijer Solana )