Kako "prodati" NATO

Krajem jula ove godine B92 je objavio da je agencija Beta došla u posjed povjerljivog dokumenta koji se odnosi na „preporuke“ i „smjernice“ o tome kako manipulisati javno mnjenje u Crnoj Gori u cilju povećanja podrške za članstvo u NATO. Početkom septembra portal IN4S je objavio ovaj dokument, a o njegovoj sadržini je pisao i dnevni list Dan.

Pročitavši dokument na izvornom, engleskom jeziku, nemam nikakve sumnje u njegovu autentičnost. Po mom mišljenju, dokument je pisala neka američka ili NATO lobistička firma koja je specijalizovana za poslove političkog marketinga. To dovodi do čitavog niza pitanja od kojih su najvažnija dva: ko je i kada potpisao ugovor za izradu ovog dokumenta i koliko je on koštao. Ta suma sigurno nije bila mala, jer dokument uključuje i istraživanje javnog mnjenja. Podaci ovog istraživanja, za koje autor tvrdi da je urađeno za potrebe studije, pokazuju u kojoj mjeri su crnogorsku javnost otvoreno i bezočno lagali i premijer Milo Đukanović i ministar vanjskih poslova Igor Lukšić i čitav ešalon nižih režimskih činovnika kada su izjavljivali da članstvo u NATO podržava preko 40% crnogorskih građana i građanki.

Naime, dokument čiji je autor nesumnjivo zagovornik ulaska Crne Gore u NATO iznosi podatke da članstvo Crne Gore u NATO podržava svega 26,4% građana, a da je protiv 42,3%. Autor čak tvrdi i da podrška “stagnira ili polako opada“. To je upravo suprotno od onoga što, kao pokvarena gramofonska ploča, ponavljaju Đukanović, Lukšić i ostala družina. Zbog toga autor dokumenta predlaže kao glavnu strategiju za propagiranje NATO-a u Crnoj Gori usmjerenje na one građane koji su, po ovom pitanju, „neodlučni“, a za koje tvrdi da ih ima 31,3%.

On (ili ona) navodi nekoliko konkretnih oblasti kroz koje prednosti NATO-a treba predstaviti „neodlučnim“ i daje precizna pitanja koja treba postavljati, kao i odgovore na njih. Kada se ova unaprijed napisana pitanja i odgovori uporede sa onim što u javnosti o NATO govore režimski zvaničnici, jasno se vidi kakvi su oni u stvari prepisivači i plagijatori. Jasno se vidi do kojeg (nečasnog) stepena su spremni da podrede javni interes crnogorskih građana prioritetima i interesima NATO centara moći.

Ovakav anti-građanski stav režima najbolje pokazuje pitanje referenduma o članstvu. Za autora dokumenta „početna premisa“ je da građani neće glasati na referendumu. Kao glavni razlog za neodržavanje, autor podučava režimske zvaničnike da papagajski ponavljaju da referendum zahtjeva „ekstra energiju, vrijeme i novac“. U slučaju da takve izjave ne zvuče dovoljno ubjedljivo, onda pitanje referenduma treba svesti na dnevno-političku ravan i tvrditi da insistiranje na referendumu nema za krajnji cilj ni poštovanje Ustava ni suverenih prava građana već je to još jedan (jalovi) pokušaj opozicije da naudi kredibilitetu vlade.

Interesantno je kako se autor zalaže da se NATO u crnogorskoj javnosti predstavlja kao organizacija koja je ključna za očuvanje demokratije, ljudskih prava, slobode i mira u svijetu, ali kada sve te principe treba utemeljiti na konkretan način kroz neposredno odlučivanje građana na referendumu, onda to više ne važi nego su važniji vrijeme, novac i, enigmatično, energija. Inače, autorova priča (za malu djecu) da članstvo u NATO ne uključuje i transfer suvereniteta (koju, kao zvučnici, često amplifikuju crnogorski NATO promoteri) pokazuje nepoznavanje ili nepošteno prikrivanje značenja člana 5 Sjevernoatlantskog ugovora. Naime, taj famozni član je nedvosmislen: napad na jednu članicu smatraće se napadom na sve članice. To je dakle čisti automatizam, ni parlamenti ni građani država članica se tu više ništa ne pitaju.

Automatizam vojnih saveza je već skrivio jedan svjetski rat (ovaj kome se sada obilježava stogodišnjica), pa bi za ekononomski prosperitet i kvalitet života crnogorskih građana bilo korisno da Crna Gora (ovog puta) bude izvan sličnih iracionalnih, ratničkih mehanizama. Autor takođe insistira na tome da se NATO ne predstavlja samo kroz svoju vojnu dimenziju. Međutim, imajući u vidu djelovanje NATO-a u posljednjih petnaest godina, za ovakvu sliku u javnosti ipak je kriv sam NATO, a ona je dodatno potvrđena, da ne kažem zakucana, i kroz zaključke nedavnog samita u Velsu gdje se, prvenstveno, podstiče ubrzana (ponovna) militarizacija Evrope.

Tako da je sve to što NATO radi izvan poslova ratovanja za kontrolu teritorija i resursa ipak samo malecni smokvin ili, čak, maslinin list iza koga je vrlo teško sakriti trag tenkova, mlaznjaka i raketa. Autorovoj želji da od NATO u crnogorskoj javnosti napravi organizaciju „djece cvijeća“ ne ide u prilog ni insistiranje da se mnogo više u crnogorskim medijima promoviše vojska Crne Gore i to kroz intervjue i emisije o životima vojnika, vojnim vježbama i učešću u misijama. Autoru izgleda nije jasno da crnogorski vojnici mogu učestvovati u međunarodnim vojnim misijama i bez članstva u NATO. Očigledno mu ni istorija nije jača strana jer se poziva i na mirotvoračko iskustvo socijalističke Jugoslavije koja je, pak, bila nesvrstana.

Autor se bavi i pitanjem NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine. Međutim, i to pitanje je dato iz jedne iskrivljene, može se reći, izvitoperene perspektive. Naime, autorov glavni argument je da Crna Gora „nema nijedan razlog da se osjeća krivom“ zbog bombardovanja. Na prvi pogled izgleda besmisleno, jer ko danas u Crnoj Gori osjeća krivicu zbog toga. U stvari, građani se većinski osjećaju upravo obrnuto tj. da je NATO kriv. Međutim, ako se ovo pitanje sagleda iz vizure NATO, onda sve postaje jasnije. Stav NATO je da su bombardovanje skrivili i vlast i (prećutno) građani SRJ i da su oni bombardovani (ubijani) za svoje dobro. Procijenite sami koliko će ovaj argument pomoći NATO promoterima kod onih „neodlučnih“ crnogorskih građana koje autor vidi kao ključnu ciljnu grupu za „fleksibilni menadžm e nt “ percepcija i vjerovanja o NATO vrijednostima.

Sve u svemu, može se reći da ovaj dokument otkriva spremnost režimskih zvaničnika da kontinuirano obmanjuju crnogorsku javnost o stepenu podrške članstvu Crne Gore u NATO. Njihovo oslanjanje na dokumente ovakvog tipa ukazuje na posjedovanje očajnih intelektualnih kapaciteta, kao i na arogantnost onih koji nisu građani ove države, a žele da preuzmu upravljanje nad njenom sudbinom.

( Filip Kovačević )