Luko Paljetak: Ovom našem svijetu potrebna je poezija

Zbirka izabranih pjesama “Nove tame” dubrovačkog pjesnika Luke Paljetka, koju je objavila Matica hrvatska povodom pjesnikovog 70. rođendana, sadrži izabrane pjesme iz zbirke “Bijela tama” kao i pjesme iz ciklusa “Nove tame”.

Sve su pjesme ovog autora dobro prihvaćene kako od strane ljubitelja poezije tako i od kritike. To potvrđuje i činjenica da je nagradu A. B. Šimić za svoju prvu zbirku pjesama, „Nečastivi iz ruže“, dobio daleke 1968. godine, dakle još kao vrlo mlad čovjek i još mlađi pjesnik.

Ono što je, kod mene, konstantno jest potreba za ritmom: njemu se povjerim a riječi ga pronalaze, zauzimaju njegove naglašene i nenaglašene točke...

Teško je reći s kakvom silom njegove pjesme osvajaju ljudsku dušu, na koji način pokoravaju čovjeka kao čulno biće. Teško je objasniti zbog čega se čitalac s takvom lakoćem predaje njegovoj pjesmi, poistovjećuje sa njom. Da li zato što Paljetak svojoj pjesmi daje dušu prijemčivu svakom ljudskom srcu. Ili zato što pjesmi daje krila sposobna da okrile čitaoca da bi zajedno uzletjeli u njene (ne)stvarne svjetove. Ono što pažljivi čitalac može primijetiti jeste to da ni u jednoj njegovoj pjesmi nema tragova međusobne borbe pjesnika i njegovog stiha, da nema haosa koga obično (nevješti) pjesnik pravi prilikom otimanja nemiru koga pjesma pravi prije nego što se izlije na bijelu poljanu papira. Kod Paljetkovih pjesama stiče se utisak da pjesma vlada pjesnikom još od samog njenog začetka. Da je ona autor sebe, da je prvo lice jednine, a da je pjesnik oruđe, sredstvo koje kanališe njeno rađanje. Je li to čovjek evoluirao, dotakao astralne nivoe na kojima je moguće pisati tako uzvišenu poeziju kakvu, reklo bi se, s lakoćom, piše Luko Paljetak? Vjerovatno da jeste, jer je njegov književni opus toliko bogat i raznolik. (Objavio je stotinak naslova, većinom poezije). A da je sve to objavljeno i vrhunskog kvaliteta govore brojne nagrade i priznanja. Luko Paljetak je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.

"Nove tame", knjiga Vaših izabranih pjesama, sigurno je jedna od najboljih knjiga pjesama objavljenih u toku posljednjih desetak godina na ex-Yu prostoru. Kada biste morali pojasniti zbog čega je tako, šta biste rekli?

Lijepo je šti Vi tako visoko mislite o mojoj poeziji. Ja ne smijem tako misliti. To bi me odvelo u samozadovoljstvo. Postao bih onaj koji želi sretati samo poznatog sebi, a meni je zanimljiviji onaj nepoznati, onaj koji u ruke uzima svoj provjereni alat, ulazi u praznu kuću jezika i na njen bijeli pod postavlja parkete svojih stihova otkrivajući sebe kao novog stanara koji, gledajući iz nje, nastoji vidjeti nove krajolike, osjećajući i novu i staru ljubav i čežnju. Svaka je ljubav višekomponentna i, rekao bih, višenamjenska. Ne služi samo srcu, cijelom tijelu služi, a tijelo čuva dušu i pruža joj okrutno otmjen prostor - kod mene je to pjesma - za njene nasušne bjegove i njene krotke povratke.

Knjiga „Nove tame „ knjiga je mojih izabranih pjesama. Prvi njen dio izbor je iz prethodne takve knjige kojoj naslov „Bijela tama“ pokriva izbor pjesama iz mojih do tada objavljenih zbirki. Obje je sastavio Tonko Maroević.

Zašto je knjiga „Nove tame“ dobra? Ne znam to reći. Možda zato što oči u tami bolje sjaje.

Kada i kako stvarate pjesme, kada ste po svemu običan čovjek, ili kada „pređete“ u neku savršeniju, nebesniju dimenziju? Recimo, pjesmu "Ti ostani i broji" počinjete stihom: "Muške i ženske zvijezde pare se...". Već na prvi mah, nebeski svod gledam kao beskrajno polje sa bezbroj svjetlucavih tački koje se međusobno pare, množe. Možete li nam otkriti etiologiju ovoga stiha koga doživljavam posebno zanimljivim?

Kada stvaram pjesmu, odnosno onda kada me ona stigne - to sam sažeo u naslovu svoje zbirke „Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu“ (Zagreb, 2013.) - vrijeme prestaje biti sadašnje, prošlo ili buduće. Sve što je u meni i oko mene obično, odjednom postaje neobično, sve postaje tvar dobra za pjesmu. Ono što je u svemu tome, kod mene, konstantno jest potreba za ritmom: njemu se povjerim a riječi ga pronalaze, zauzimaju njegove naglašene i nenaglašene točke, nose se s njim po njegovim ali i svojim pravilima jer, da se poslužim parafrazom jednog Issina haikua, nije, tada, toliko u meni koliko je u olovci - grafitnoj olovci - pjesma. A pjesma nikad ne dolazi tek tako: svojim prvim, darovanim, stihom pokupi u hodu i ono zemaljsko i ono nebesko, ostavljajući za sobom tragove kao putokaz za novu pjesmu koja će (me) stići. To je uvijek trka kornjače i zeca. I jedno i drugo sam: kornjača sa zečjim ušima, zec s kornjačinim oklopom, čovjek koji je znao i za Raj, a sada sam ovdje i broji „muške i ženske zvijezde“, sablasti i anđele, one koji silaze i one koji se penju. Stih koji navodite zasniva se na prirodi svemira; zar se ne čuje kako nebo škripi?

Po pjesmi "Cinco de la tarde" reklo bi se da vas na neki način ubija jednoličnost svakodnevnice koja uokviruje život običnog čovjeka, da se suprostavljate vremenu koje nas sputava i prizemljuje. Koliko uspijevate u tome? Doživljavate li pri tome i neke svoje lične nemoći, nedostatke, promašaje...?

„Cinco de la parde“ vrijeme je kada u Španjolskoj počinje korida. Pjesma je bik, a pjesnik toreador, matador. Mora je na kraju dokrajčiti da bi i nju i sebe proslavio. Dokrajči ponekad i ona njega. Pjesme nikad ne pišem iz osjećaja moći. Tako ne radim. Nisam političar. Nemoć rađa snagu; treba znati ne-znanja. Ako je u oku cilj, promašaj je nemoguć. U što god cilja pjesnik, kada piše pjesmu - pogodi; možda najtočnije onda kada promaši ono što je htio: pjesma sama sebe hoće. Pjesma ima svoju volju. Nju treba uvažavati, biti joj suradnik, a ne nalogodavac. Treba je znati nagraditi za njen rad. Kako? Darujući je drugima. Ovom našem svijetu potrebna je pjesma, potrebna je repoetizacija, „inteligentia poetica“. Moj posao je biti pjesmin, a ona ne smije biti samo moja. To je samo naizgled paradoks.

Vi ste pjesnik, dramatičar, prozaik, esejist, prevodilac, antologičar, književni naučnik, urednik. Dakle, Vaš je književni opus veoma bogat, raznolik. Ipak, od stotinak djela koja ste objavili, preovlađuje poezija. Zapravo, često se vraćate poeziji. Neko bi rekao: neobjašnjivo, ali je tako. Međutim, od Vas kao književnog naučnika očekuje se bolje "objašnjenje" za vlastitu privrženost poeziji.

Poezija je moje bazično stanje, moja magma. Sve drugo proizilazi iz nje i njoj se neminovno vraća. Dramu volim, posebice onda kada se, kao i ponekad u prozi likovi (osobe) lica počnu otimati mojoj despotskoj volji, ne žele učiniti ono što ja hoću, odbijaju govoriti ono što im stavljam u usta, čine svoje i govore svoje, znajući da će se na kraju spustiti zastor izmirenja. Aplauz, ako ga nakon toga ima, rasporedi se na ravnopravne dijelove, baš kao i zvižduk.

Kada prevodim, to mi je mogućnost povlaštenog ulaska u književnu radionicu različitih književnih majstora, tamo kamo se samo čitanjem njihovih djela u originalu ne može doprijeti. Znam nekoliko jezika, a s više njih se služim. Prevodim ipak ponajprije zato da bih posve razumio. A i za užitak.

Doktorirao sam na književnom djelu splitskog pjesnika Ante Cettinea. Filologija mi je draga. Rado joj se posvetim kad god mogu. Pri tom uvijek me zanima ljudski slučaj koji se krije iza djela, u djelu ili izvan njega. Zato ne prezirem biografske metode, ne niječući da djelo opstoji i može opstojati i kao posve samostalna umjetnina. Kao što postoji žudnja djela za čitaocem, postoji žudnja djela za autorom: o tome nas poučava Pirandello. Stvari žude za nama, a rijeći žude za usnama. Iz te dvije žudnje nastaje strastveno biće poezije: „ono bolno biće koje se s nama druži / pod izgovorom da smo u rodu istoj ruži.“

O životu Marina Držiča se malo zna, a Vi ste uspjeli da napišete roman o njemu. Čak ste jednom prilikom izjavili: "Moj Držić nije urotnik, nego plemić koji želi vratiti čast". Kako ste rekonstruisali njegov život, koliko je u tom romanu fikcije?

Život Marina Držića rekonstruisao sam čitanjem njegova književnoga i neknjiževnoga djela. Praznine koje tu postoje (i u životu i u djelu) nastojao sam ispuniti uživljavanjem u njegov svijet, u način njegova mišljenja, u mehanizme koji su pokretali taj jedinstveni um, u višestrukost njegovih društvenih i privatnih uloga, u mnogostrukost njegovih „persona dramatis“ između kojih je on bio najveća naonodobnoj okrutnoj društvenoj sceni renesansnoga Dubrovnika i sukladne mu Europe i svijeta. Držić vjeruje da „virtu“ (vrlina) može pobijediti Fortunu, mada zna tko je gospodar njezinoga kotača. U jednoj od rečenica izgubljenog dijela komedije „Skup“ Držić pita: „Je li živ bog, ali spi?“ Eto pravog pitanja. A zatim kaže: „Ja se isprtih, za rijet istinu, teška vremena!“

Pišete i poeziju za djecu, zapravo poeziju koju još niko nije valjano definisao. Je li to nedostatak ili vrlina, obzirom da su se i pored toga do danas napisale tako brojne i kvalitetne pjesme za taj uzrast? Koliko se, po Vama, ljudi danas nepotrebno opterećuju kojekakvim definicijama?

Poeziju za djecu pišem zapravo za sebe. Djeca se zatim u rastu pridruže. Kada se prerastu pridruže im se njihova djeca. Tako je to s poezijom za djecu koju smo, kako kaže Džibran, samo posudili. Posudili smo dakle i tu poeziju, naučili je od nas - djece, mi posuđeni, da se možemo predati sljedećim posuđenima.

Dobitnik ste brojnih književnih nagrada. Vjerovatno su Vam sve te nagrade veoma drage. Ipak, ima i onih najdražih...

Najdraža mi je nagrada A. B. Šimić. Dobio sam je za svoju prvu zbirku pjesama „Nečastivi iz ruže“ (Zagreb, 1968). Dobio sam je ne nadajući joj se. Ona mi je bila kao prvi poljubac. I njega bijah, ne nadajući se, dobio.

U ovom složenom istorijskom romanu govorite ne samo o istoriji Dubrovnika već i o osobi koju je okolina (bezrazložno) marginalizovala. Koliko lik Marina Držiča iz Vašeg romana može, biti identifikovan sa likom nekog značajnijeg čovjeka iz današnjeg doba?

Držićevi likovi nisu samo likovi, oni su i tipovi, oni su uvijek mogući, stvarni ljudi, kako to dokazuje čitav njihov dosadašnji scenski život, i ovaj naš na svakodnevnoj pozornici života i postojanja. Pretakanjem života u teatar i obratno nikada neće prestati, ono je predodređeno, ali teatar je uvijek i više od života, to ne treba zaboraviti, baš kao što ni život nije ništa manje od kontinuiranog teatra. Za svaki Držićev lik možemo naći sličnika u našem vremenu, za neke od njih i više njih.

"Sličan se sličnom raduje, „bogme smijeh“, rekao bi Držić.

( Vujica Ognjenović )