"Varvari" Ivana Ikića: Zaokruženo debitantsko ostvarenje

Varvari (Ivan Ikić, 2014)

U pjesmi „Očekujući varvare“, grčki pjesnik Konstantin Kavafi piše stih: „Neki ljudi su stigli sa granice i rekli da varvara više nema. Pa sad, šta ćemo bez varvara? Oni su ipak bili neko rješenje.“ Vođen ovom mišlju, režiser i scenarista Ivan Ikić snima film o odrastanju mladih u tranzicijom opustošenoj Srbiji.

Luka (Željko Marković) i Fleš (Nenad Petrović) su članovi „Varvara“, navijačke grupe iz Mladenovca. Nakon što Fleš sa tribina predmetom pogodi igrača kome dobacuje rasističke uvrede, mafijaš Pitulić (Aleksandar Pitulić) od Luke traži da tog fudbalera dovozi na treninge. Vremenom, Luka će se sprijateljiti sa njim, a ujedno će početi i potragu za svojim nestalim ocem.

„Varvari“ po tonu odgovaraju filmovima kao što su „Klip“ ili „Tilva Roš“. To znači da i ovdje imamo prikaz omladine koja pokušava da se osmisli u svijetu propalih vrijednosti. Pored toga daje se, odnosno nameće, prilično jasan politički stav koji je na tragu „Šišanja“ Stevana Filipovića. Tako „Varvari“ pokazuju da je savremena srpska kinematografija i dalje nesposobna da prikaže mladog, obrazovanog i poštenog nacionalistu, koji istovremeno neće biti maloumni šovinista.

U političkom smislu, djelo otvoreno dekonstruiše nacionalni mit o Kosovu i Metohiji, a suptilno glorifikuje Evropsku uniju. Dekonstrukcija počinje od porodice i posredno se bavi nestancima Srba na Kosovu. Iako Luka na početku misli da mu je otac tamo nestao, kasnije se ispostavlja da je njegova smrt izrežirana kako bi porodica dobila stan. Miting u Beogradu tokom proglašenja nezavisnosti Kosova je sveden na razularenu masu koja razbija izloge i krade patike. U sceni u kojoj Luka prilazi specijalcima koje želi da napadne, jedan od njih ga tjera riječima “Slepče jedan mali“. Iako je teško zamisliti policajca koji će tako nešto doviknuti demonstrantu, ovim se implicira da su nemiri organizovani od strane policije, te se tako postiže neobična inverzija u kojoj sistem, a ne demonstrant, izgovara političke parole. Jasno je da svaka scena u kojoj se nalaze moralno posrnuli junaci u kadru ima zastavu Srbije, sliku Bijelog Anđela ili poster Vojislava Šešelja. Iako se film dešava 2008-e godine, autoru kao da je nedostajalo dovoljno hrabrosti da ode korak dalje pa da, pored njega, na zid okači i njegove stranačke kolege. Ikonografija se mijenja u kancelariji osjećajne službenice iz centra za socijalnu zaštitu, na čijem stolu je predvidljivo pobodena zastavica Evropske unije. Tako se „Varvari“ od filma o navijačima pretvaraju u navijački film, što se teško može opisati kao kvalitet.

Sa druge strane, potraga za identitetom je sjajno analizirana, zbog čega će upečatljiv kraj neosporno potresti gledaoca. Naime, Ikić od početka inteligentno analizira Lukine pokušaje da pripada bilo čemu.

Porodica, kao osnovna komponenta, se prva odbacuje, zato što je Lukina majka opsjednuta površnim polusvijetom sa televizije, dok ga brat bukvalno izgladnjuje. Ljubav se takođe brzo izjalovi, jer se ispostavi da je djevojka u koju je zaljubljen sponzoruša koja ni sama ne zna šta želi. Pripadnost naciji se razara u sceni u kojoj Luka shvata da su demonstracije instruisane od strane vlasti i da služe samo kako bi se planski kanalisalo nezadovoljstvo naroda. Tako Luka postaje prazna ljuštura lišena socijalnog konteksta koja je nesposobna da se uklopi u bilo koju društvenu strukturu. Kako je teret samoće neizdrživ, on oslobođenje nalazi u navijačkoj grupi koju kontrolišu mafijaši, a koja ga ne želi zato što je previše častan. Upravo zato, Luka će od svih prevara koje ga okružuju odlučiti da odabere onu koja mu se čini najmanje lažnom. Iako je riječ o još jednoj iluziji, njegov pojedinačni identitet će se na kraju poništiti i ponovo osmisliti u grupnom bez koga, odnosno uprkos kome, ga je bilo nemoguće i definisati.

„Varvari“ su korektno i zaokruženo debitantsko ostvarenje u kome nametljiv autorski stav nije uspio da istisne kvalitet. Ostaje da vidimo šta će biti kada u takvim gradovima nešto zaista počne da se dešava, jer tematizovanje ispraznog nedešavanja počinje da izlazi iz mode, bez obzira na parole.

Ocjena: 6/10

Zbog tebe promijeniću prezime (Ocho apellidos vascos, Emilio Martínez Lázaro, 2014)

Nije rijetkost da društvo koristi humor kao ventil za oslobađanje od nagomilanih frustracija. Ekonomska nejednakost o kojoj se ne može otvoreno razgovarati se često pretvara u viceve o tvrdičluku, a nacionalne specifičnosti u humoreske u kojima se pripadnici različitih narodnosti karakterišu odgovarajućim osobinama. Humoristička mapa bivše Jugoslavije je Bosance stereotipno pozicionirala kao neinteligentne i prostodušne, a Crnogorce kao lijene. Sličnu, regionalnu podjelu, ima gotovo svaka država, pri čemu je ona kod Španaca tipizirana na oštre i tradicijom opsjednute Baskijce, kao i blage, mada i kukavičluku naklonjene Andaluzijce. Ove predrasude bitan su sastojak komedije „Zbog tebe promijeniću prezime“ koja je u Španiji postala drugi najgledaniji film svih vremena poslije „Avatara“.

Rafa (Dani Rovira) je mladić iz Sevilje koji se zaljubio u zgodnu Baskijku Amaju (Klara Lago). Kako bi joj iskazao svoju ljubav, Rafa iz Andaluzije ide u njeno selo, gdje saznaje kako je Amaju pred oltarom ostavio bivši momak. Ubrzo upoznaje njenog oca Kolda (Kara Elealde), koga je žena napustila zbog ljubavnika iz Andaluzije, i zbog koga mora da krije svoj pravi identitet. Kako bi se bolje uživio u ulogu, Rafa počinje da živi kod gospođe Ane (Karmen Maći), koju predstavlja kao majku. Situacija se dodatno komplikuje kada Amaja zakaže vjenčanje sa Rafom ne bi li se otarasila oca, kome Koldo iznenada poželi da prisustvuje.

„Zbog tebe promijeniću prezime“ je film koji je u Španiji dočekan sa oprečnim reakcijama, u zavisnosti od kraja u kome se prikazivao. Separatizmu sklone španske pokrajine su film okarakterisale kao državni projekat čiji je cilj da romantičnom pričom pacifikuje njihovu težnju za osamostaljenjem. U prilog ovoj tvrdnji se mogu posmatrati scene u kojima Rafa spletom okolnosti postaje vođa pokreta otpora za oslobađanje Baskije, čiji su članovi prikazani kao nezreli anarhisti. Ostali su u ovom filmu vidjeli djelo koje ljubavnu priču stavlja iznad političke, ali se ne bježi ni od ismijavanja različitosti. Ono što je bitno je da se u filmu govorilo kako u zabavnim, tako i u političkim emisijama, što je dovelo do velike gledanosti.

Najveći kvalitet ove komedije je što je riječ o konvencionalnom ljubavnom filmu. Politička kontroverza je samo udica na koju se gledalac može, ali i ne mora upecati. Veza Rafe i Amaje počiva na različitosti njihovih karaktera, pa bi komika funkcionisala i da je snimljen na drugom jeziku i u drugoj državi. Razgovor sa sveštenikom u kome mu Rafa govori istinu o njihovoj vezi, što kasnije dovodi do ceremonije na kojoj pop gotovo insistira da se supružnici ne uzmu, podsjeća na najbolje radove Ričarda Kertisa, odnosno na filmove „Četiri vjenčanja i sahrana“ i „Noting Hil“. Zbližavanje Ane i Kolda je klasičan stereotip preuzet iz romantičnih komedija, a uveden je kako bi se pokazalo da i Baskijac svojevoljno može da bude sa ženom iz Andaluzije.

Za razliku od političkih asocijacija koje povremeno mogu biti nejasne onima koji nisu Španci, fudbalske sigurno neće promaći lokalnom gledaocu. Reference na igrače i trenere poznatih klubova, te na njihova prezimena i timove za koje igraju, izmamiće osmjeh na lice svakome ko prati špansku ligu. Scenaristi Borha Kobeaga i Dijego San Hoze nizom skečeva ismijavaju mentalitetske karakteristike, ali nikada ne odlutaju u samozadovoljnu parodiju, već se uvijek vrate ljubavnoj priči. Kulminacija je pojavljivanje benda Los Del Rio u predvidljivom, ali i beznadežno romantičnom finalu. Kako bi pojačao utisak, režiser Emilio Martinez Lazaro često prikazuje i prirodne ljepote Baskije i Andaluzije, uz nezaobilaznu scenu odbjegle mlade koja trči španskim ulicama, a nije Džulija Roberts.

Kada se predrasude stave na stranu, u pitanju je djelo čija gledanost ne iznenađuje. I pored toga što će politički kontekst promaći većini ljudi koji žive van Iberijskog poluostrva, film ima više nego dovoljno elemenata koji ga pozicioniraju kao ponajbolju romantičnu komediju godine.

Ocjena: 7/10

( Radenko Savić )