Monasi koji su živjeli i radili u srcu apokalipse

Luka Inok (? – posl. 1602) Apokaliptički pisci, a Luka Inok najprije u takve spada po svom dobu i po šačici teksta, dostupnoj do danas od njega, pojavljuju se u kriznom periodu. To je pozni 16. vijek kad je već jasno da staroslovenski jezik čeka svoju smrt. Apokaliptičari se, dakle, javljaju na kritičkim tačkama, u književnim radionicama na rubu poznog Bizanta, tj. na granici dokle će doprijeti zapadnjački barok ali je nikada neće preći: skriptoriji Šudikova, Trojica, Cetinje, Piva, Đurđevića Tara.

Luka Inok, minorni pisac predgovora za Molabnik iz 1600. godine, za knjigu koja košta 50 gerecija (srebrni novac), ili, „koliko može terezijom potegnuti, toliko je srebra vrsna“, radi u ovom poslednjem skriptoriju, „pri hramu Arhistratiga Mihaila na rijeci Tari“, kako sam kaže. No, da li samo tu, ili kasnije još negdje on živi i radi?

U manastiru Zavala, svega dvije godine kasnije (1602), nalazimo drugog Luku takođe u apokaliptičkom raspoloženju: „Um moj bješe zapao među mnoge razbojnike i ranjeno bješe srce moje i um smeten“. Ili je to jedan Luka - hroničar Apokalipse? „Bješe veoma mučno u to vrijeme sačuvati svete crkve od nasrtaja zvjerolikih i nemilostivih izmailjskih čeda...“

Ispod oba predgovora, onog za Molabnik iz 1600. i onog za Minej dvije godine kasnije, autor se istovjetno potpisuje u duhu pisaca svoga doba: „grešni i manji među monasima Luka inok“, odnosno "ja, grešni i manji među monasima, kaluđer Luka“. Ovo, čini se, prije upućuje na stepenovanje u službi jednog sveštenika nego što bi ukazivalo da su dvojica.

I još nešto uliva uvjerenje da je Luka Inok radio, pored Đurđevića Tare, i u skriptoriju manastira Zavala. Na kraju prvog svog teksta priznaje da je početnik, da mu je to „prvo rukodjelije“, dočim u drugom već nema ni pomena o tome. Za svakog pisca se na kraju biografske bilješke obično kaže, živi i radi tu i tu, ali za Luku se mora dodati nešto konkretnije: živi i radi u srcu Apokalipse.

Egzistencija i esencija

Drugi Lukin savremenik, po svoj prilici najdarovitiji pisac iz generacije s kraja 16. stoljeća, Timotej Gluhi (? - posl. 1592), vjerski radnik u skriptoriju manastira Ozren, prelazi sa egzistencije na esenciju. Prelaz sa opšteg i karnevalskog na pojedinačni, lični (privatni) plan, dakako je veliki korak za svaku književnost. Ovaj čovjek, kom je hartija izgleda oslobađala duh i srce, užasnu divljinu i prljavštinu poznog šesnaestog stoljeća prenosi na individualni plan tako sugestivno da kroz njegovu ličnu tragiku, ili barem tragično osjećanje života, el sentimiento trágico de la vida, što bi rekao Miguel de Unamuno, čitamo bol čitavog jednog doba:

"Veliki nedostatak snađe moj um, pošto mi bješe 12 godina od kada ništa ne mogoh čuti svojim ušima, bilo da kažemo da grom trešti, ili ratna oružja da zveče - sve uzalud. I bješe tužno gledati mog sagovornika kako mahanjem ruku i klimanjem glave i micanjem usana - sve znajući vidi.“

Luka Inok, barem sudeći po tonu onoga što do nas dopire, ne rezignira na privatnom planu poput slatkorečivog Timoteja („Oh, što pati duša moja od gladi i od žeđi, o druže!“, ili pak: „Bojah se janičara ovdje i metoh se umom“). Naprotiv, on rezignira u pogledu užasnog položaja svoje crkve („imaše veliku usrdnost prema crkvenim knjigama da ne oskudijeva crkveno pravilo“). I u pogledu svog jezika: „I meni mučno bješe pišući ovu knjigu...“

Oba tona su, međutim, čisti tonovi agonije ne dva čovjeka nego čitave jedne književnosti. Agonijski ton jezika nije ništa drugo do agonijski ton epohe. Epika, zapravo, minorizuje sve druge tonove osim plača.

Monah pismenjak, rukopisac, s druge strane, unaprijed se distancira od muzičke i ritmičke orkestracije kukanja: on je svjestan da se obraća čitaocu, a ne slušaocu, njegov glas je nedvojbeno egzistencijalistički, filozofski. Lukin slučaj, obraćanje pismenog čovjeka pismenom čovjeku, još uvijek djeluje subverzivno u odnosu na epiku ali nažalost neće zadugo.

Agonija

Agoniju jedne litetarure možemo pratiti, dakle, kroz ton dvojice minornih pisaca. Sve da im dodamo najbliže savremenike - da li će se to promijeniti stvar? - ipak dodajmo ih: Danilo iz Šudikove (? - posl. 1588). Petar Monah (? - posl. 1612), „črtalac crnila Petar“, koji je po svoj prilici srkao i mučenu kapljicu dok je pisao („Za 16 dana ne okusih niti vina niti rakije“). Najzad: vjesnik apokalipse Venijamin Crnorizac (? - posl. 1603)? Ništa se neće promijeniti - glas smrti u svakoj riječi. No, čitaoče, neka te ne zavara Lukin minoran opus!

Napisao je on mnogo više, iskusno oko to vidi po rečenici i dikciji. Kompilatori u ovom „stoljeću mraka“ bili su ispisana pera: mlađi savremenik, Averkije Monah (? - 1626), na primjer, tvrdi za sebe da je „ispisao trista i pedeset pet sveščica i u Prolozima 107 sveščica“. Bili su van sumnje i dobro obaviješteni - V. Đurić navodi da su monaška bratstva u okolnim manastirima, pogotovo ono u Trojici i bratstvo Sv. Arhangela u dolini Tare, bila u tijesnoj vezi (up. V. Đurić: Zograf Andrija Raičević, 1981, 144).

Luka Inok bio je preteča dvojice stvaralaca s velikom umjetničkom snagom iz istog bratstva, slikara Andrije Raičevića i pisca Gavrila Trojičanina, a možda i njihov stariji savremenik ako je poživio (za prvog se zna da je rođen u susjedstvu oko 1600. g., baš kada Luka piše u svom skriptoriju, a za drugog da je tri decenije kasnije već bio u punoj zrelosti).

Iskustvo: nema teksta van iskustva, tekst je biljka koja se rađa, cvjeta i umire (baš kao crkvenoslovenski jezik), istorija mišljenja ima svoj početak i kraj, itd. itd. Pisci ovog apokaliptičnog pokoljenja, Shakespeareovi vrsnici, dobro su znali da je literatura neodvojiva od svjetskih zbivanja koja nju pogađaju kao komete.

Ni danas se ne misli drugačije: The literature of any time is inevitably bound up with that time, simultaneously shaped by world events and shaping how we undestand them, kaže jedna novija Nortonova antologija postmoderne američke proze, koju, kao i ove riječi, potpisuju Paula Geyh, Fred G. Leebron i Andrew Levy (up. Postmodern American Fiction, New York, 1998, xi).

Najzad, član ovog apokaliptičnog kluba morao je biti još jedan umjetnik s izuzetnom snagom, koji je 1592. g. počeo karijeru ikonopisca upravo u Lukinom manastiru u dolini Tare: Strahinja iz Budimlja (? - 1631).

Luka Inok i ostali apokaliptički egzistencijalisti, kao i njihov rodonačelnik Radoslav Pop (? - posl. 1524), nose onu klicu vizantijskog akademizma koju je renesansa prenijela na Zapad.

Iz postbizantske akademske atmosfere u cjelini, promućkane u retorti sa renesansnim sokovima i začinjene epskom egzaltacijom, dakle, rođen je briljantni barokni duh Bokelja.

( Gojko Čelebić )