Smrt fašizmu, sloboda narodu

Ne tako davno, u srećnija vremena radničkog samoupravljanja i socijalizma, ova poznata antifašistička parola stajala je na kraju skoro svakog političkog govora ili teksta da bi neki koji nijesu do kraja shvatali narodno-oslobodilaču borbu i njene postulate ne zaborave zašto je, pored ostalih vrijednosti sloboda, bila toliko na cijeni i zašto je plaćana životima.

Danas bi kod nas, u ovom nesrećnom, do kraja izrabljivačkom - pljačkaškom i robovlasničko-kapitalističkom poretku - ovom ratnom, antifašističkom porukom trebalo da počinje svaki ozbiljan pisani tekst ili politički govor zato što smo svjedoci da na balkanskim prostorima dolazi do povampirenja oblika šovinizma i nacizma.

Znajući da fašizam nije samo golo ubijanje ljudskog roda, sve do genocida, već je daleko širi pojam, komleksan, iskazan kroz razne pojave i vidove, sve do nepravde, poniženja i diskriminacije pojedinaca, grupa i nacija, ukazaćemo da institucije države nijesu osposobljene da do kraja samostalno reaguju ili to ne čine na pravi način. Zašto? Mi komunisti smatramo da je to zbog toga što su pohlepa i egoizam dobili primat nad realnim uzusima života, odnosno zato što oni koji bi na pravno valjan način trebalo da tumače zakone i vode narod nemaju, ili nemaju svi, čistu savjest i moralne vrline koje su uslov da neka ličnost bez straha može štititi vrijednosti koje su propisane zakonom, odnosno Ustavom.

Primjera radi: kada su neki iz ešalona antibirokratske revolucije došli do fotelja i vlasti, onako po prirodi lakomi, počeli su da “beru i jedu zabranjeno voće”, odnosno vrijednu supstancu, prisvajajući bogatstvo ove države, ne prezajući od činjenice da na to nemaju pravo jer nije njihovo. Zatim su, da bi sve to sačuvali, preuzeli poluge institucija i upravljanje njima kako im odgovara. Tog trenutka pravda gubi bitku, a bezakonje do anarhije poprima karakter epidemije. Za koju oni koji su je proizveli ne žele naći lijek, jer bi morali biti prokazani kao njen uzročnik. Nažalost, u svemu tome najveća kolateralna šteta su običan čovjek i radnička klasa, kojoj su prvo uništene i opljačkane fabrike, pa je ostavljena bez posla i primanja i puštena niz vodu, a da nema kome da se žali.

Komunisti misle da ovo permanentno propadanje građana može da se zaustavi i spriječi jedino promjenom onih pojedinaca i struktura vlasti kojima nije mjesto na slobodi. Klupko grešnika koji su gazili i gaze ljudska prava mora se do kraja odmotati, a one koji su ogrezli u korupciji i kriminalu, odnosno zaraženi nacizmom, šovinizmom, lupeštinom, do fašizma svih oblika, izopštiti iz društva. Tako bismo mogli očekivati neku bolju budućnost jedankih šansi za sve.

( Pavle Darmanović )