Dragi desničari, Arapi ostaju ovdje

Prvo glavna vijest: Arapi ostaju tu gdje jesu, čak i ako se uspon naših ultra-nacionalističkih političara nastavi. Oni će biti tu čak i ako Avigdor Liberman postane predsjednik i premijer; ako Naftali Benet postane ministar inostranih poslova i odbrane; ako Jariv Levin postane ministar pravde, prosvećenja i morala; ako Itamar Ben-Gvir postane ministar policije i javne bezbjednosti; ako Miri Regev postane ministar kulture; i ako „Sijenka“ - reper Joan Eliasi - postane ministar strateških poslova. Čak i ako se sve ovo dogodi, Arapi će i dalje biti tu gdje jesu.

Arapi iz 1948. godine će ostati tu gdje jesu, kao i oni iz 1967. Arapi u Izraelu, na Zapadnoj obali, Gazi i u celom regionu - svi će oni ostati tu gde su. San Izraela da svi oni nekako nestanu nikada se neće ostvariti. Oni neće otići i neće biti izbačeni. Oni su tu zauvijek. To je njihov “sumud”, njihova postojanost. Pošto je san o dvije države umro, čemu su doprinijeli prethodno pobrojani likovi, Izrael mora da razmisli o tome šta sada. Ti ultra-nacionalisti, ti „ljubitelji“ Arapa, oni koji čine sve što mogu da bi omogućili uspostavljanje jedne velike države koja će uključivati Arape - njih bi trebalo da zabrinu ove šokantne vijesti.

Oni bi trebalo da predvode pokušaje da se poboljšaju odnosi sa Arapima kako bi bili prihvaćeni u regionu. Oni, koji nisu željeli dvije države i najvjerovatnije će dobiti samo jednu, moraju da shvate da će ta država biti kao Jugoslavija, ili čak kao Somalija, ukoliko brzo ne urade nešto kako bi ih njihove neželjene komšije, oni postojani, prihvatili. Oni bi trebalo da se bore za zaštitu jezika - arapskog, naravno. Oni bi trebalo da prenose nasljeđe - Nakbe, naravno. Svim mogućim sredstvima, oni bi trebalo da se bore protiv diskriminacije izraelskih Arapa i protiv njihovog raseljavanja sa okupiranih teritorija.

Čim shvate da Arapi neće nestati, trebalo bi da razmisle o zajedničkoj budućnosti, zar ne? Čim postane jasno da ćemo živjeti u zajedničkom staništu kakvo ste željeli, dragi aneksaši, trebalo bi da razmislimo o zajedničkoj budućnosti. Biće nam potreban kućni savjet i blagajnik; moraćemo neizmjenično da čistimo stepenište. To ste i željeli zar ne? Jedna petina stanovnika ove zemlje ostaje - ne možete ih nagurati u ćošak više nego što ste to već uradili. Ako želite još dva ili tri miliona sa Zapadne obale, molim vas da se ponašate kako treba. To ste željeli - to ste i dobili, pa to i uzmite. Počnite ozbiljno da shvatate sopstveni plan.

Ovo su, naravno, puste želje. Ultra-nacionalisti još uvek vjeruju da ako sve više zagorčavaju živote Palestincima, pri tom zlostavljajući i građane Izraela i one pod okupacijom, ako ih premlaćuju i ponižavaju, ubijaju i hapse, možda će se dogoditi čudo i oni će nestati.

Nekako će stvari ispasti dobro, možda dobrovoljno ili nedobrovoljno preseljenje, možda etničko čišćenje, Armagedon, bilo šta. Bilo koje čudo će završiti posao. Ali nikakvo čudo se neće desiti. Pa šta bi onda trebalo raditi, dragi desničari? Šta vama prolazi kroz glavu kada kažete da je sve naše, da je Hebron naš zauvek i da je Nazaret jevrejski grad? Aparthejd? To neće funkcionisati.

Preseljenje?

Svet to neće dozvoliti. Da li mislite da će se Arapi predati - da će skrušeno prihvatiti da budu građani šestog reda zauvek ili građani Zapadne obale bez ikakvih prava? To bi bio istorijski presedan. Šta bi se dogodilo kad bi desničari promijenili svoje navike i, barem jednom, razmišljali nekoliko godina unaprijed? Kakvu državu žele? Kakvu vrstu odnosa? Koji su njihovi planovi? Šta su njihovi zaključci? Ne morate da se svađate sa njima, samo im postavite prosto pitanje: Šta će biti ovde? Recimo da svi prihvatimo njihov stav, oduševljeno usvojimo njihovu viziju i sve postane dostupno samo Jevrejima, kao što oni žarko žele. Šta će se dogoditi? Šta će biti sa Arapima?

Desnica, zapravo, ne brine o ovakvim trivijalnostima. Duboko u svom srcu, ona još uvijek vjeruje da će svi problemi nestati. U međuvremenu, kolumnista Haaretza Rogel Alfer odlazi, ali Muhamed ostaje. On će biti ovdje dugo pošto nas više ne bude.

(Haaretz; Peščanik.net; prevela M. Simić)

( Gideon Levi )