Kako su srpski košarkaši postali simpatični Hrvatima

Ako je suditi po reakcijama u medijima i na društvenim mrežama, hrvatska javnost neočekivano je pozitivno doživjela uspjeh košarkaša Srbije na upravo završenom Svjetskom prvenstvu. Ovo je Tportal.hr podstaklo na analizu dugog i turbulentnog hrvatsko-srpskog košarkaško-društvenog odnosa i optimističan pogled u budućnost:

Devetnaest godina je prošlo od famozne završnice Evropskog košarkaškog prvenstva u Atini, u kojoj su se tada bronzani hrvatski košarkaši povukli s postolja nakon što su dodijeljene srebrne medalje. Učinili su to jer nijesu željeli da slušaju himnu Savezne Republike Jugoslavije – države koja je izvršila agresiju na Hrvatsku, a čija je reprezentacija tada uz obilatu pomoć sudija i FIBA-e, čiji je generalni sekretar bio neuništivi Bora Stanković, savladala Litvaniju i osvojila naslov prvaka Europe.

Negdje od tog trenutka kreću dva paralelna procesa – dramatičan pad hrvatske i uzlet srpske reprezentativne košarke. Činjenica da su nakon raspada države i dezintegracije igračkog kadra nastalog iz legendarne reprezentacije Jugoslavije Hrvati krenuli nizbrdo, a Srbi nastavili proizvoditi uspješne igrače i dominirati evropskom i svjetskom košarkom neizrecivo je živcirala hrvatsku javnost. Tome je doprinijelo i nacionalističko busanje u prsa pojedinih srpskih igrača, poput Milana Gurovića ili Darka Miličića, koji se i danas šetaju s tetovažama četničkih vojvoda. No, i srpska košarka dočekala je svoj 'žuti minut' – što se, simbolički, dogodilo 2006, kad je raspadajuća zajednica Srbije i Crne Gore ugostila Evropsko prvenstvo na kojem je Hrvatska dogurala dalje od domaćina – i hrvatska je javnost mogla odahnuti jer je i "komšiji crkla krava".

Posljednjih godina na dva velika takmičenja i hrvatska i srpska reprezentacija doživjele su svojevrsnu katarzu koja omogućava da se ove dugogodišnje napetosti resetuju na bolji početak. Hrvatska je, nošena fanatičnim navijačima i snažnim duhom unutar tima, potpuno neočekivano dogurala do četvrtog mjesta na Evropskom prvenstvu u Sloveniji 2013. Srbija je na tom prvenstvu bila sedma, jedva izborivši plasman na Svjetsko prvenstvo u Španiji, na kojem je nadmašila sva očekivanja i osvojila srebrnu medalju.

Ono što vrlo prijatno iznenađuje jeste izrazito afirmativan stav hrvatske javnosti prema igrama srpskih košarkaša u završnici ovog prvenstva. Za razliku od uobičajenog nacionalističkog divljanja koje se u ovakvim situacijama događa po internetskim forumima i društvenim mrežama, nakon sjajnih partija Srbije nad Grčkom, Brazilom i Francuskom, nizali su se komplimenti susjedima, pa čak i nerealne želje da naprave nešto više protiv SAD-a. Ciničniji će napola u šali primijetiti da je ovome kumovao odlazak u penziju Slavka Cvitkovića, dugogodišnjeg HTV-ovog košarkaškog specijalca, poznatog kao ne odveć sklonog srpskoj reprezentaciji. Ima nešto i u tome – HTV je direktno prenosio i susret Srbije u osmini finala s Grcima te pobjedu nad Francuzima u polufinalu, što se obično ne događa kad Hrvatska ispadne u ranoj fazi, a komentari Marka Šapita, ali i gostiju u studiju uoči finalne utakmice, bili su dostojanstveni i puni respekta za srpsku reprezentaciju. I drugi glavni mediji, poput Jutarnjeg lista, posvetili su prostor neočekivanom uspjehu Srbije.

No, za ovu naglu promjenu kursa odgovorna je i svojevrsna identifikacija javnosti sa srpskim igračima, underdogsima prvenstva koji su, za razliku od Repešinih pulena opterećenih famoznim'balkanskim mentalitetom', odigrali eliminacione utakmice Prvenstva iznad svojih realnih mogućnosti – baš kao i Hrvatska 2013. u Sloveniji. Puno nam je lakše bilo poistovjetiti se s nabrijanim Teodosićem nego s mlakim i nesigurnim Ukićem, hrabri Bjelica pokazao je na Prvenstvu neuporedivo više od Darija Šarića, a Bogdan Bogdanović djelovao je ambicioznije od svog prezimenjaka Bojana, iako niti jedan od spomenutih srpskih igrača još nije napravio korak preko Bare, za razliku od hrvatskih parnjaka. Nije nevažno ni to da nijedan od srpskih igrača ne demonstrira već spomenutu potrebu za nacionalističkim paradiranjem, već ostatak ekipe, mimo spomenutih 'fantazista', na parketu djeluje baš kao ono što jeste – ekipa 'radnika' koja je iskustvo stekla potucajući se od Novog Mesta do Skoplja, po parketima često potcjenjivane regionalne lige.

Pozdravljajući uspjeh susjeda na SP-u, hrvatska košarkaška javnost može proživjeti i još jednu katarzu – srpske košarkaše s klupe je vodio Saša Đorđević, legendarni play srpske reprezentacije koji je Hrvatskoj onom tricom u posljednjoj sekundi u Barseloni 1997. nanio jedan od bolnijih poraza u istoriji.

Ako priznajemo Đorđeviću da je kao neiskusan trener s momčadi kojoj su davali male šanse napravio izvrstan rezultat (baš kao aktuelni osvajač ABA lige na klupi Cibone, Slaven Rimac, preko kojega je Đorđević i zabio tu famoznu tricu), onda bismo uistinu možda mogli zaviriti među njegove vršnjake koji se pomalo sramežljivo nude za selektora. A tada se možemo samo radovati novom, zdravom početku hrvatsko-srpskog košarkaškog rivaliteta. Možda već na EP-u 2015. u Zagrebu?

( Tportal )