Rijeka u kojoj su se ogledali Makarije, Oktoih i Sveti Petar

Taman kao što se šum Rijeke Crnojevića tiho razliva i gubi u miru Skadarskog jezera, tako mili i život u ovoj pet vjekova staroj varoši. Nekada je najveći pazar u Crnoj Gori vrvio od života. Danas zvoni tišinom. Tamo gdje su nekad noćili trgovci, štampari, ribari i oružari, danas drijema sjećanje na vremena kad je tu žuborio život.

Priča ove varoši počinje sredinom 15. vijeka kada je tadašnji gospodar Crne Gore Ivan Crnojević, sklanjajući se pred Turcima, prenio sjedište države i crkve tu u skrovitoj dolini, pored zelene vode na brdu Obod.

I rijeka i mjesto dobiše ime po njegovoj lozi i krenu da živi varoš o kojoj se danas praktično i ne da govoriti osim kroz prisjećanje šta je nekada imala i šta je ostalo kao istorijsko nasljeđe burnih vremena. U Rijeci su svoj uočljiv trag ostavili po mnogo čemu najznačajniji vladari Crne Gore.

Ivan Crnojević je tu ustanovio prijestonicu i sjedište mitropolije. Iako istoričari kažu da za tu tvrdnju nema pouzdanih dokaza, zvanično, na brdu Obod u Crnojevića štampariji u koricama Oktoiha prvoglasnika utisnuto je prvo štampano ćirilično slovo na slovenskom jugu.

Gotovo istvoremeno dok se na dvoru španske kraljice slavilo Kolumbovo otkriće Amerike. Danas pet vjekova kasnije, u porti crkve Svetog Nikole, nalaze se zidine za koje se vjeruje da pamte i štampara Makarija i Oktoih prvoglasnik.

Mitropolit Petar I Petrović Njegoš - Sveti Petar Cetinjski tu je imao svoj zimovnik. Prijala mu je blaga klima Rijeke pa je često dolazio sa Cetinja da se tu odmori od mirenja zakrvljenih bratstava i ratovanja sa Osmanlijama.

Njegova kuća na Rijeci Crnojevića tada je služila za mirenja i molitvu, a danas kao kapelica i prostor za vjeronauku. Ujedno ona je praktično jedina stara građevina koja pamti zlatno doba varoši. Knjaz Danilo je sredinom 19. vijeka podigao most koji je do danas ostao motiv po kojem se prepoznaje varoš.

I posljednji gospodar Crne Gore kralj Nikola tu je sagradio most koji je veza sa Virpazarom. Imao je tu i svoj zabran sa, za ovaj kraj, egzotičnim životinjskim vrstama. Kada je bila najznačajniji pazar i trgovačko središte Crne Gore Rijeka je bila i njena najznačajnija luka.

Imala je stalnu vezu parobrodom sa Skadrom. Kao sjećanje na nekadašnji pazar prije neku godinu je napravljen novi ali na njegovim stolovima nema sušene i sirove ribe, vina i lozovače, žita i soli.

Vremešni Riječani će vam sa ponosom reći da je nekada tu bila prva apoteka u Crnoj Gori, da se početkom 20. vijeka u radionici “Marica” od riblje krljušti proizvodio sedef biser, da je tu bila i prva radionica za proizvodnju oružja, da je ... tu nekada bilo prepuno života.

Danas varoš tihuje između sjećanja na ta vremena i stvarnog života. A on, toliko tih da se čuje svaki čun koji sa turistima doklizi sa jezera. Spisak Riječkih “starina” je sve duži. Sad je prošlost i hotel i bioskop i fabrika za preradu ribe.

Nekom strancu koji prvi put dođe u Rijeku vjerovatno bude neobjašnjiv mir koji ga dočeka. Okolina je bezvodni kamenjar, a tu obilje vode, zelenila i prošlosti. Rijeka je nekada pokretala nekoliko vodeničkih kola koja i danas stoje u ruševini bivšeg mlina.

Bili su tu, kako svjedoči lokalni paroh Mladen Balać, konaci za ljude koji su dolazili da melju žito i staje za konje. Danas umjesto vodeničkog kamena zelena voda čak i na kraju najsušnijeg mjeseca u godini avgusta okreće generator centrale.

Paroh ne bez sjete prenosi priču starih i sve malobrojnijih mještana o prošlim vremenima. Priželjkuje da se život vrati u varoš ili makar da dođu turisti. A uslova i za stalni život i za turizam u Rijeci ima napretek jer joj ne nedostaje ni vode, ni zemlje ni sunca. Svakako ponajmanje istorije i onoga što vrijedi vidjeti.

Skurin ispod Oboda

Da je Rijeka Crnojevića u srećna vremena osim sa Skadrom imala razvijene trgovačke veze i sa Dubrovnikom pamte i vremešni Dubrovčani.

I danas se za čovjeka koji je vidno propao i smršao u Dubrovniku kaže - eno se osušio k'o skurin. A skurin je sušena ukljeva koja je u taj srednjevjekovni grad decenijama stizala iz Rijeke Crnojevića.

Po toj ribi se za ovu varoš čulo i u Italiji.

Kad je nadošlo Skadarsko

Osim rijetkih koji su dobro savladali geografiju malo je onih koji znaju da ni Rijeka ni njeni vijugavi meandri ka jezeru, a ni samo jezero, nijesu izgledali kao danas odvajkada. Nijedan geograf antike ne spominje Skadarsko jezero. Oni govore o močvarama Palus Labeartis. Prvi istoričar koji pominje jezero je Barlitius, savremenik Crnojevića.

On u svom izvještaju o opsadi Skadra od strane Muhameda II iz 1479. godine govori o divnom prostranom i prelijepom jezeru bogatom ribom, koje oživljava svoju okolinu lijepim varošicama i brojnim selima sa divnim crkvama i manastirima.

Ipak jezero je današnje konture počelo da dobija tek u drugoj polovini 18. i 19. vijeku. Velike poplave, posebno one iz 1848. i 1858. godine skrenule su na zapad tok nekih vodotoka u Albaniji pa je Drim praktično pregradio Bojanu i zaustavio oticanje vode iz jezera.

Posebno su bile presudne poplave iz 1896. kada se Drim praktično ulivao u već veliko jezero. Tada je bio potopljen čuveni višegradski most na Drini. Neki zapisi čak govore da je pod vodom bio i prostor današnjeg glavnog podgoričkog trga.

Zahvaljujući tim velikim poplavama jezero i njegov vijugavi rukavac do Rijeke Crnojevića dobili su današnji oblik i izgled, a ona dobila plovnu vezu sa svijetom.

U školi šarenilo jezika

Mala i skrajnuta mjesta žive dok se u njima čuje školsko zvono. U Rijeci škola postoji od 1842. i jedna je od najstarijih u državi. U njoj je prije pola vijeka prva slova i priču o štamparu Makariju učilo i po 400 đaka. Danas tek 22 učenika u svim razredima osim sedmog koji je prazan.

Direktorica Jagoda Šoškić se s pravom hvali da je pretprošle godine od osam polumaturanata bilo dvoje bez ijedne četvorke.

Pošto je u školi gotovo jednak broj đaka i nastavnika sa svakim učenikom se praktično radi ponaosob pa su i neki stranci koji žive u Podgorici ili okolini Rijeke Crnojevića htjeli da im djeca uče u komšiluku znamenite štamaprije.

"Imamo po dva učenika italijanske, švajcarske i ruske nacionalnosti. Njihove porodice imaju rodbinske veze sa Crnog Gorom i žive tu ili su tu zbog posla. Oni su mogli da uče u nekoj od gradskih škola, ali su izabrali našu zbog individualnog rada sa đacima. Prošle godine smo imali i dvije Makedonke", priča Jagoda.

Amazing Montenegrins is implemented in a strategic partnership of the media and PotoNovi. We present you a unique people, events, traditions, culture, history...

( Miodrag Babović )