Bunt na crnogorski način

Prije par dana francuski ministar za zaštitu životne sredine Nikola Ulo podnio je ostavku jer se, kako je navedeno, između ostalog, osjećao potpuno usamljeno. Možete li da zamislite ovu situaciju kod nas? Ne mogu ni ja.

Da bi se neki naš ministar osjetio usamljeno u vladi vjerovatno bi jedan od uslova za to bio da stupajući na funkciju, za sobom nije doveo i cijelu hordu glasača partije kojoj pripada, a koje je raspodijelio na mjesta koja im dabome i pripadaju. Ne toliko po stručnosti ali po aktivizmu u partiji dakako. Da ne griješim dušu, daleko od toga da nema stručnih ljudi u našoj vladi ali bojati se da je partijska pripadnost daleko veći plus od bilo koje stavke u CV. No, to su već poznate stvari, na koje ne treba previše trošiti riječi. Ili treba? Zar nas upravo takav odnos nije doveo dovde?

Prihvatanjem stvari koje ni u jednom demokratskom (makar sebe tako nazivamo) društvu, ne bi trebalo da budu normalne. Jedna od stavki koje su postale pravilo, a ne izuzetak kod nas. Partijsko zapošljavanje, nepoštovanje osnovnih ljudskih prava, gaženje, u duetu opozicije i vlasti, obećanih, i ne samo obećanih nego i zakonski donijetih rješenja. Sve su to “male stvari” koje čine “život” građana Crne Gore. Građana koji ćutke primaju sve udarce od strane onih koje su izglasali da se bore za taj čuveni, davno obećani, bolji život. Bolji život kojem se ne nazire početak jer da bi mu se nazirao isti oni građani koji samo trpe treba da uzmu stvar u svoje ruke. Da uzmu svoj život u svoje ruke! Zvuči kao prosječna poruka (ispod)prosječnog motivacionog govornika, ali druge opcije nema.

Međutim, postavlja se pitanje - ko će prvi? Ko će prvi da krene u “bitku” za bolji život? Da li će to biti onaj građanin koji je krenuo da brani državu od reklame za Nikšićko pivo? Ili možda onaj koji je prvi skupio dvocifren broj lajkova na duhovitu doskočicu na račun Mašana? Da li će to biti onaj koji je je prvi onomad zbio prvu šalu na račun čuvena Monstatova dva eura? Ili pak možda onaj građanin koji je prvi stao u red prije par mjeseci da natoči gorivo prije ponoći, kad je dostiglo cijenu nad kojom bi se i prosječni Plavljanin odnosno Luksemburžanin zamislio?

Da li smo zbilja mi ljudi na koje čekamo? Da li potencijalni bunt Crnogoraca, koji su prvi kad treba ismijati reklamu neke firme, a koje nimalo ne zanima stanje u državi, jer “šta će moj glas da promijeni”, može da završi slavno? Itekako da može! Koliko god zvučalo patetično - nikad nije kasno, jer na koncu, ne trebuje carstvo Fejsbuk revolucionarima. Evo, čak su i Socijaldemokrate počele da brane državne interese, cvileći kako Aerodromi treba da ostanu pod njihovom, pardon, državnom palicom. Doduše, procenat zaposlenih na podgoričkom i tivatskom aerodromu, a da nisu glasači te partije, vjerovatno je na nivou statističke greške. Odavno niko ni za šta nije ovako zagrizao kao pomenuta partija za odbranu nacionalnog interesa, iza kojih, čini se, stoje partijski!

Čudno kako i kod drugih loših poteza režima nisu našli za shodno, a nije da nisu imali više prilika, da stanu na pravu stranu, na stranu građana. Zato sad imamo, zahvaljujući njima, i svima onima koji su činili vlast proteklih par decenija, s vremena na vrijeme, pokoji vapaj bivših radnika, propalih preduzeća da im se isplate zarade, poveže radni staž i tako te neke stvari o kojima jedan direktor aerodroma zaista nema kad da misli. Postavlja se pitanje, zašto bi građani trebalo da stanu sad uz SD i njihove partijske interese? U CG maltene i nema državne firme tako da ako su Aerodromi problem, vala, nek idu i oni! Makar znamo kako te privatizacije završavaju i ko izvuče najdeblji kraj.

Pobjednički tim, a to je svakako DPS, ne treba mijenjati, a gubitnički, logično treba. Valjda je zadnja ura da se vječiti opozicionari zapitaju gdje uporno griješe, dok su još iznad cenzusa. Naravno, ako je ljetnji raspust završen i ako se ohladio vreli podgorički asfalt. A za SD, koji je u svojevrsnoj fazi bunta, mada će prije biti njegova simulacija, idealna je prilika da se zapitaju kako je građanima svih ovih godina nakon ko zna koliko neispunjenih obećanja od strane vlasti, koju su oni činili godinama, samo u malo izmijenjenom sastavu. Šta će biti, da li SD prijeti praznom puškom vidjećemo, ali bojati se da će i na narednim izborima, dosljedno, biti na pravoj strani istorije!

( Tamara Cupać )