Ko je odgovoran za “cunami” u industrijskoj zoni Berana
“Pogladajte samo koliko se beranskih funkcionera koji su otišli u Podgoricu vratilo u Berane. Svima je bio interes da ostanu tamo i samo su ćutali na sve što se dešavalo u njihovom rodnom kraju. Tako je bilo i sa ciglanom. Malu fabriku je bilo lako žrtvovati”
Ni poslije deset godina nema odgovora zašto je i pod kojim okolnostima srušena jedina fabrika opekarskih proizvoda u državi - beranska ciglana.
Nema ni odgovornosti za to što je učinjeno, niti naznaka da bi neko mogao bilo kada odgovarati za bahataost i privrednu pljačku koja je bila obrazac prodaje imovine iz stečaja.
Bivši sindikalni lider ove odavno nepostojeće firme Veselin Radičević kaže kako ni danas nema odgovor na pitanje zašto je fabrika srušena.
"Najbliži sam uvjerenju da je to učinio moćni uvoznički lobi. To je bila jedina fabrika opekarskih proizvoda u Crnoj Gori, a Crna Gora danas uvozi godišnje opekarske proizvode u vrijednosti od oko dvadeset miliona eura”, priča Radičević za “Vijesti”.
On kaže kako je beranska ciglana bila mala fabrika, “na sjeveru koji nikoga ne interesuje”: “Tako da je sve prošlo nezapaženo, pa ni adekvatna medijska pažnja nije dala rezultat”.
“Pogladajte samo koliko se beranskih funkcionera koji su otišli u Podgoricu vratilo u Berane. Svima je bio interes da ostanu tamo i samo su ćutali na sve što se dešavalo u njihovom rodnom kraju. Tako je bilo i sa ciglanom. Malu fabriku je bilo lako žrtvovati”, konstatuje Radičević.
Prema njegovim riječima, neshvatljivo je bilo da se fabrika koja je bila procijenjena na million i po eura, proda za 220.000 eura.
“Da vam slikovito dočaram kakav je to apsurd, reći ću vam da smo kao investiranje kupili bager gusjeničar ‘kamacu’ koji je koštao 240.000 eura. Bager nije nikada stigao u fabriku, već smo iznajmljivali mehanizaciju. Čuo sam da su ga posljednji kupci imovine kompanije jedva izvukli iz ruku prvog vlasnika”, kaže Radičević.
Nekadašnji sindikalni lider podsjeća da su se tokom proteklih deset godina godina više puta obraćali tužilaštvu u nadi da će se utvrditi odgovornost pojedninaca za uništavanje ciglane.
“Policija je poslije dvije godine počela da saslušava određene osobe. Saslušano je pet lica i nakon toga predmet je vraćen tužilaštvu na dalje postupanje. Apsurdno je to da je sva privatizacija obavljena po zakonu, a zakon je napravljen tako da se tajkunima koji su imovinu kupovali iz stečaja omogući pljačka”, kaže Radičević.
On ipak poziva specijalnog tužioca da ovaj slučaj, “jednom kada bude imao najmanje posla”, uzme u razmatranje i da razotkrije vinovnike privrednog zločina.
“Nije samo ciglana u pitanju, već čitava industrijska zona Rudeš u Beranama. Ona je danas u takvom stanju kao da je prošla bombardovanje. Kao da je pretekla u naletu cunamija, a niko nizašta nije odgovarao”, kaže Radičević.
Priča o beranskoj ciglani nije do kraja nepoznata - 2005. godine privatizovalo je preduzeće Katel iz Podgorice.
Već poslije dvije godine odlučili su da prekinu proizvodnju i hale poruše do temelja, pod izgovorom da će na istom mjestu napraviti modernu fabriku i da će kroz ulaganje određenih sredstava, osavremeniti proizvodnju, obezbijediti rentabilnost poslovanja i zaposliti dodatnu radnu snagu.
Sva obećanja ostala su samo mrtvo slovo na papiru, jer i pored posredovanja predstavnika Vlade i Opštine Berane, cijela priča se, poslije brojnih protesta i sastanaka, završila uvođenjem stečaja, kada je pedesetak radnika upućeno na biro rada.
Nakon dvadesetak neuspješnih licitacija, ciglana je za 235 hiljada eura prodata novim vlasnicima koji očigledno nemaju namjeru da grade novu fabriku.
“Samo šljunak koji je ostao na placu bio je vrijedan šezdeset hiljada eura ili bager dvjesta četrdeset hiljada. Šta je za zemljištem. Koliko je na toj lokaciji vrijedno pet hektara”, pita Radičević.
On podsjeća da je tokom stečaja prodat veliki dio imovine, mašina i opreme, što, kako je rekao, nije smjelo da se radi.
Dovesti do propasti, pa prodati
Portal "Pod lupom" slučaj beranske cilglane odavno je smjestio među primjere gdje je stečajna mafija po znatno nižim cijenama kupovala imovinu propalih kompanija.
Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) je ranije sačinila izvještaj o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je pokazao da su ciglana i još neke fabrike u ovom gradu, dovedene namjerno do propasti, kao i da je ljudima koji su ih privatizovali dozvoljeno da se obogate na štetu nekada vodećih preduzeća.
“Kod tih preduzeća se pokazao obrazac destruktivne privatizacije kroz stečaj, koji nije karakterističan samo za Berane već za čitavu Crnu Goru. Kompanije su prodate po deset puta nižoj cijeni od procijenjene. Obnavljanje proizvodnje im od samog početka nije bilo u planu, iako je to osnovni razlog privatizacije preduzeća”, naveo je MANS.
Šta je sve dato za 235.000 eura Bivši sindikalni lider ciglane Veselin Radičević pojašnjava na slučaju ciglane da je i nakon rušenja, ostala velika imovina, jedan dio objekata i zemljište.
“To znači da je poslije čitave pljačke preostalo za prodaju nekoliko infrastrukturnih objekata i zemljišta pet hektara. Među infrastukturne objekte spada restoran od 88 metara kvadratnih, Upravna zgrada od 176 kvadrata, magacin rezervnih djelova od 309 kvadrata, još jedan magacin koji ima 88 kvadrata, garderoba 93 kvadrata, natkriveno skladište 570 kvadrata, šljunka 727,5 hiljada metara kubnih, zemlje gline 14 hiljada kubnih metara, ‘kamacu’ bager gusjeničar, potpuno nov. Ta prodaja je oglašena u maju 2015. godine i okončana sa cijenom od 235 hiljada eura za sve to”, objašnjava Radičević.
Iz ciglane su prije toga iznesene dvije tone bakra i dvije tone aluminijuma. Šleperi su danima nosili metalnu fabričku konstrukciju koja je završavala od Nikšića do željezara u regionu. Kada se sve sabere i oduzme, ispada da je čak i procjena imovine beranske ciglane prije privatizacije kroz stečaj od million i po, bila nerealna i niska.
( Tufik Softić )