Ogled o "Monigrenima" Jevrema Brkovića: Crnogorska nojeva barka

Naslov Crnogorska Nojeva barka, sintagmu koju sam uzeo za moje izlaganje, definisali su prije mene, ali - razmišljajući o mom učešću na ovoj večeri - te načinu kako prići jednom, uistinu, u mnogo čemu grandioznom djelu - odlučio sam da se oslonim upravo na nju kao ugaoni kamen velike istorijsko - metafizičke građevine - koju Jevrem Brković više od pola stoljeća diže iz burne crnogorske povjesnice, i našeg doba, iz borbe za održavanje crnogorskog etnikuma.

Monigreni su krucijalana Brkovićeva knjiga. Sve što joj je prethodilo, u vidu koncentričnih krugova, išlo je ka njoj, i sve što je uslijedilo poslije nje, a tu su romani - rijeke: Skotna vučica, Ljubavnik Duklje, pjesme i memoarska literatura, rađalo se iz nje. To je knjiga - majka svih Brkovićevig knjiga, knjiga je iz koje pulsira kompletna naša memorija. Naši znakovi i naši kodovi. Davno izgubljeno vrijeme - u ovoj knjizi je ponovo oživjelo. Iz žira se rodio veliki hrast, s dubokim korijenovima i razgranatom krošnjom. Hrast koji će odoljeti svim olujama.

Potekla je rijeka našeg postojanja, koja je u svom toku bila mućena, popunjene su crne rupe u našem pamćenju. Ovom knjigom Brković je dobio bitku sa zaboravom. Monigreni su Tapija koju je nemoguće poreći ni krivotvoriti.

Ovu knjigu bih nazvao knjigom našeg totaliteta. Ona je u tom smislu uistinu crnogorska Nojeva barka, u kojoj su sve naše relikvije, sve naše dragocjenosti, krune; simboli nastanka i postanka, mrtva pokoljenja i živi jezik, u kome sve traje. Monigrene su pisala stoljeća.

Crnogorski narod, tokom svoje duge i mučne istorije, jedinstven je narod kojem su ti i takvi uslovi stvorili prostor za permanentnu gerilu. Stalnu borbu i stalni otpor.

Sve rečeno, činilo je da uz postojanje Crnogoraca idu i sve vrste otpora, taktike i strategije, kako da opstanu. Brković se bavi svim tim nijansama otpora, svim vidovima borbe, svim znakovima potvrde i pobjede, kontinuitetom koji se u ovu knjigu sliva u vidu moćne rijeke, čiji su tokovi kroz istoriju prekidani. Jer je sa sistemom odbrane išao sistem potiranja, kome je otpor bio prirodan. Monigreni su knjiga probuđenog pmaćenja.

U Monigrenima živi herojska Crna Gora. Ima se utisak, kad pročitate ovu knjigu, da ste pročitali veliku sagu o jednom drevnom narodu, koji više ne postoji, a sa svim naznakama da je postojao: grobljima, tim neizbrisivim svjedočanstvima. Zapisima na kamenu, muzejom u kome je pohranjeno kompletno pamćenje.

U ovoj knjizi oživljavaju drevne nekropole. Mrtvi razgovaraju sa živima. I taj govor je toliko ubjedljiv, da prerasta u sveopšti hor, nalik antičkim horovima, hor u kome žive glasovi svih koji su bili na ovoj zemlji.

Monigreni su knjiga glasova, oratorijum, u kome se čuje onaj mandeljštamovski „šum vremena“.

Brković pipa po dubinama našeg postojanja - čita subdinske znake, kojim je obilježen naš put.

Pored visokih literarnih dometa, formi i tehnika koje autor primjenjuje u ovom, u svemu oglednom, i uglednom djelu, Monigreni su nacionalno djelo, u najboljem smislu te riječi. Bez nacionalnog specifikuma - nema ni interancionalnih poruka i stremljenja. Svako veliko intrenacionalno djelo, u dubini i u suštini je nacionalno, Homerova Ilijada i Odiseja, Danteeova Božanstvena komedija, Manov Čarobni brijeg,

Džojsov Uliks, Zemaljski plodovi Knuta Hamsuna, Braća Karamazovi Dostojevskog... Mjesečari Hermana Broha. Svakako, Gorski vijenac.

Ako bih u svjetskoj književnosti pravio poređenja između Brkovićevog i djela nekog drugog pisac iz nečije druge književnosti - onda bi to bio irski pisac Viljem Balter Jejts - i njegovo djelo. Obojica su zidali kulu od istorije i legende, Brković crnogorsku, a Jejts irsku. Dvije slične i stamene kule, kao što su i njihovi narodi. I sam Brković u svom djelu priziva duh Jejtsa. I stihove u kojima živi duh irske zemlje i duh njenog velikog pjesnika.

Svakom narodu, malom koliko i velikom, potreban je pjesnik - koji će ga svojim riječima pritvrditi i utvrditi, probuditi memoriju i svijest. Držati budnim i buntovnim. U kovitlacima neprestane heraklitovske - njegoševske borbe.

Nema naroda koji u istoriji nije imao svoja posrnuća. U tim trenucima, rodio bi se pjesnik, koji bi djelovao osvješćujuće: Homer, Vergilije, Dosojevski, Tomas Man koji je, napuštajući Njemačku pred navalom fašizma, a na pitanje prijatelja - šta će Njemačka bez vas, odgovorio: Njemačka je tamo gdje je Tomas Man.

Crnogorski narod je imao sreću, što je u trenucima svojih velikih iskušenja, imao pjesnika - Jevrema Brkovića. Tom narodu je bilo nužno jedno ovakvo djelo - koje je iz te nužnosti i rođeno. Nove nužde - rađu nove sile. I u ovom slučaju je tako.

Monigreni su - osvješćujuća knjiga. Nađena u dubinama postojanja.

Kad sagledamo istorijski hod Crne Gore - ta mistično - svjetlosna nit, budila se u trenucima koji su mogli biti pogubni, ali zahvaljujući njoj, svaki put bi, nad mogućim porazom, prevagnula sigurna pobjeda. I iz tame bljesnula iskra.

U svom dugom hodu, na ne baš lakom putu, Crna Gora je imala mnogo svojih biti - ili - ne biti, stavljana je pod znak pitanja, ali je, nekim čudom ili unutrašnjom magmom i snagom koju niko nije mogao potrijeti, uvijek preteglo ono biti. I kada se činilo da je mrtva - uskrsnula bi, iz sopstvenog pepela, poput one mitske ptice, koju svaki narod ima u svom biću i jeziku, u svom pamćenju.

Ta crnogorska mitska ptica, taj feniks čija krila istovremeno gore i podmlađuju se, ta bit, dokaz svih dokaza i zbir svih dokaza o nama - je roman Monigreni. Da je sreće, ova knjiga bi bila izučavana na fakultetima, tamo gdje se predaje nacionalna književnost i u školama, kao što bi bilo izučavano i kompletno Brkovićevo djelo.

Na nesreću, nije tako. Čitanke i udžbenike u Crnoj Gori, prave najčešće, za to najmanje pozvani. Zato tamo nema Brkovića, ili ga ima samo u naznakama, a ima marginalaca, za koje ne zna ni njihovo bratstvo. Ta praksa se nastavlja i u novoj i nezaivsnoj državi Crnoj Gori. A Brković jeste crnogorski klasik, čije djelo staje rame uz rame sa djelom Mihaila Lalića i Radovana Zgogovića. Uz Svetog Petra i

Njegoša, njih trojica čine tri najvažnija stuba crnogorske literature, dostižući nivo, gdje se postaje klasika.

Monigreni odišu vječnošću, zato su vječna knjiga.

U Brkovićevom djelu, naše pamćenje se kompletno probudilo. U vremenu kada je njegovo buđenje bilo i nužno i neophodno. Ovo djelo je glas deset nijemih stoljeća koja su kroz njega progovorila. Ne slučajno, tih deset naših stoljeća tražila su pjesnika, kroz kojeg će progoviriti, koji će znati da ih artikuliše. I našla su ga u Brkoviću, i njegovom djelu. Imajući u vidu ovu i ovakvu činjenicu, ne isplanirano, već spontano, u jednom trenutku sam napisao pjesmu Pjesnik iz Doklee, koja je objavljena u mojoj novoj knjizi Sašaptavanje sa memorijom. Na pitanje zašto se Doklea, grad, markantna civilizacijska tačka, metafizički topos, stalno kroz vjekove ruši i svetogrdi, odgovor je nađen u jednoj rečenici - nije imala svog pjesnika, koji bi je sačuvao od propadanja, makar u onom metafizičko - pjesničkom smislu.

I za kraj mog izlaganja, kraj te pjesme, odnosno nekoliko poslednjih stihova iz nje:

Da je imala bar jednog pjesnika, ne bi se desilo Onoliko Njeno i naše potonuće. (Iz besjede izgovorene na večeri Jevrema Brkovića na Ratkovićevim večerima poezije u Bijelom Polju)

( Miraš Martinović )