Nekontrolisane emocije i prejaka ofanziva

Skoro četiri godine - od legendarne pobjede nad Hicfeldovom Švajcarskom vjetrovite oktobarske noći 2010. - Crna Gora nije dobila kvalifikacioni meč pod Goricom a da se protivnik ne zove San Marino.

U ponedjeljak stiže Moldavija, jedna od brojnih reprezentacija koja se u toj seriji „počastila” na podgoričkom stadionu. Je li došlo vrijeme da se prekine prokletstvo?

Serija traje predugo da bi bila slučajna. U fudbalu, uostalom, nema ni „slučajnih” utakmica, a kamoli „slučajnih” serija. Ne može baš sve da se pripiše povredama, malerima ili ukletoj travi i stadionu, kako su neki davali dijagnozu.

Postoji fudbalski razlog, ili više njih, zašto su oba prethodna ciklusa kvalifikacija izgubljena tamo gdje se mislilo da je Crna Gora najjača - u Podgorici, pred jakim hukom domaćih fanova.

Četvorogodišnja serija bez trijumfa našeg najboljeg tima na domaćem terenu praćena je, takođe, čestim i najviše ponavljanim izjavama fudbalera i članova stručnog štaba da „kod kuće možemo sa svima da igramo”. U čemu je onda problem?

Ako se analiziraju rezultati „sokola” u Podgorici u periodu od oktobra 2010. do septembra 2014, jasan je zaključak da problem nije u postignutim, već u primljenim golovima. Nijedna utakmica, naime, nije završena rezultatom 0:0. Crna Gora je uvijek napadala, ali nijednom nije dala gol više od protivnika. Dva puta smo primili po dva, jednom četiri, a jednom čak i pet golova.

A jesmo li možda napadali previše? Kada se pogleda način na koji je Crna Gora odigrala sve pomenute duele - od Bugarske juna 2011. do Moldavije oktobra prošle godine - teško je ne oteti se utisku da je reprezentacija u većini utakmica previše ofanzivno, nekad i previše emotivno, izlazila na protivničku polovinu. Nezaštićeni prostor koji je ostajao pozadi rivali su kažnjavali golovima, skoro uvijek iz kontranapada.

Uostalom, selektor Branko Brnović je prije nekoliko dana priznao da je najboljniji domaći poraz (od Ukrajine 4:0) stigao zbog prokomjerenog rizika.

"Napravili smo grešku, željeli smo pobjedom sve da završimo, a odgovarao nam je i bod", kazao je nedavno Brnović.

Ne može, naravno, ova serija da se nazove nagativnom, jer je u njoj bilo i pozitivnih rezultata. Dva remija sa Engleskom pod Goricom spadaju u red najvećih dostignuća crnogorskog tima do sada.

U mnogim pomenutim mečevima Crna Gora je, takođe, bila desetkovana povredama i suspenzijama, često su falili i najbolji fudbaleri, morali su da ih mijenjaju igrači koji nisu imali nikakvu minutažu u klubovima.

I to je, naravno, jedan od razloga, ali je problem što se u većini „spornih” mečeva nismo postavljali na terenu tako da prikrijemo slabosti i nedostatke, već smo ih, šta više - dodatno otkrivali. Obično prekomjerenom ofanzivom, bez zaštite pozadi. Riječju - precjenjivanjem sopstvenih mogućnosti kada nam nedostaju najbolji.

Indikativno je i to da je Crna Gora na čak šest od pomenutih sedam utakmica morala da igra „iz hendikepa” - prva je primala gol. Od toga čak četiri puta u prvom poluvremenu. Rano primljeni golovi dodatno su remetili koncepciju i preokreti su u tom vrtlogu napada i emocija postajali nemoguća misija, iako je jednom Brnovićem tim uspio da okrene stvari čak u prvom poluvremenu (protiv Poljske) ali ne i da završi posao.

Analiza propusta iz dosadašnjih mečeva kod kuće mogla bi stručnom štabu reprezentacije značajno da pomogne u spremanju strategije za predstojeći duel sa Moldavcima. Možda stvarno treba promijeniti nešto.

I zlatni remiji sa Englezima u seriji bez pobjeda kod kuće

Crna Gora - Bugarska 1:1 (jun 2011)

U možda i ključnom meču za plasman na EP 2012, protiv otpisanih Bugara, Crna Gora je odigrala strpljivih sat vremena, povela golom Đalovića na startu nastavka. Crna Gora je, međutim, bez potrebe nastavila sa previše otvorenom igrom, bekovi su konstantno bili na polovini protivnika. Desilo se ono što nije smjelo - Bugari su nas kaznili iz kontranapada (!?), mogli su čak da daju još jedan gol...

Crna Gora - Engleska 2:2 (septembar 2011)

Prvi od dva zlatna remija protiv Engleske. Dok je nekoliko važnih fudbalera (Baša, Drinčić...) gledalo utakmicu sa tribina, čuvajući se od kartona za meč protiv Švajcarske za koji su u Savezu misli da će biti odlučujući, reprezentacije se vratila iz nokdauna i na debiju Branka Brnovića osvojila bod vrijedan baraža. Epski gol Andrije Delibašića za 2:2 u nadokanadi. Stigla je i spasonosna pobjeda Velsa protiv Švajcarske...

Crna Gora - Češka 0:1 (novembar 2011)

Brnović je od starta krenuo sa četiri napadača (Vučinić, Jovetić, Damjanović, Bećiraj) , ali nije imao ni izbora nakon naivnog poraza u Pragu 2:0. Čehe nije mnogo interesovao napad, pa je Crna Gora konstantno napadala - u prvom dijelu stihijski, a u nastavku uz sijaset prilika. Desila se, međutim, revija promašaja, lopta nije htjela u mrežu. Česi su sve to kaznili golom iz prvog šuta.

Crna Gora - Poljska 2:2 (septembar 2012)

Start kvalifikacija, septembarska vrelina, pretjerane emocije i na terenu i na tribinama. Crna Gora je bezglavo napadala - bila je opasna u napadu, ali i ranjjiva u defanzivi. Vođstvo Poljske, pa preokret Crne Gore, na kraju najrealnijih 2:2. Crna Gora je mogla da pobijedi, ali i da izgubi da je Levandovski imao svoj dan.

Crna Gora - Engleska 1:1 (mart 2013)

Najbolje drugo poluvrijeme reprezentacije ikada, nakon očajnog prvog dijela. Ofanzivna igra u nastavku je imala smisla, zbog ranog vođstva Engleske. Vučinić, Jovetić i društvo su letjeli po terenu u drugom poluvremenu, Englezi su bili u konopcima, jedva su sačuvali 1:1 nakon više nego zasluženog izjednačenja Dejana Damjanovića. Prvo mjesto na tabeli pred rasplet kvalifikacija, bila je to istorijska šansa da se obezbijedi makar baraž.

Crna Gora - Ukrajina 0:4 (jun 2013)

Pretjerano, pomalo i nejasno otvorena igra, sa tri napadača - Vučinić, Jovetić i Kasalica - posebno ako ako se zna da je Crna Gori odgovarao i bod, a recept za Ukrajince (jak blok u defanzivi) pronađen je još u Kijevu. Ni igrač više nije pomogao, Crna Gora je doživjela debakl u nastavku.

Crna Gora - Moldavija 2:5 (oktobar 2013)

Destetkovana povredama, umorna od cjelonoćnog puta iz Londona, Crna Gora se postavila baš onako kako je odgovaralo Moldavcima - sa četiri napadača, maltene bez sredine terena. Protivnik je sa tri pasa dolazio do gola Poleksića i postigao pet golova.

( Danilo Mitrović )