Prekrajanje granica - loša ideja koja se vraća

Američka diplomatija na Balkanu - od Dejtonskog sporazuma u Bosni 1995, do proglašenja kosovske nezavisnosti 2008. godine - nikada nije slijedila ideju mijenjanja i pomjeranja međunarodnih granica zemalja koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Umjesto da predlaže mijenjanje granica, Vašington je uvijek nastojao da pomogne u rješavanju etničkih problema instrumentima demokratije.

Na praktičnom nivou, pregovori vođeni uz posredovanje SAD bili su dovoljno komplikovani i bez pregovaranja o nacionalnim granicama. Na pregovorima o Ohridskom sporazumu u kojima su učestvovali i predstavnici Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, a kojim je spriječen etnički, građanski rat u Makedoniji, pregovaračke strane ni u jednom trenutku nisu ozbiljno razmatrale mogućnost teritorijalnog odvajanja kao rješavanja sukoba. Štaviše, Ohridski sporazum kao osnovno načelo postavlja tvrdnju da „nema teritorijalnih rješenja za etnička pitanja“.

Takvoj vrsti rješavanja problema SAD su se najviše približile u Dejtonskom sporazumu, prihvatanjem postojanja dva entiteta u Bosni i Hercegovini - Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine. Podjela stvorena na tom elementu Dejtonskog sporazuma, samo je nastavila da podstiče etničke podjele i stvara potrebu za spoljnim miješanjem u unutrašnje poslove zemlje.

Koncept privlačan nacionalistima i rasistima

Na žalost, svako malo nekome ponovo padne na pamet ideja o promjenama granica kao rješenju za etničke sporove. Najsvježiji primjer takvog predloga, koji Prištini očigledno nije baš mrzak, jeste da se sjever Kosova iznad rijeke Ibra gdje živi veliki broj Srba, trampi za komadić Preševske doline na jugu Srbiji gdje živi veliki broj Albanaca. To bi, kao, trebalo da Kosovu i Srbiji omogući da krenu dalje na putu ka članstvu u Evropsku uniju.

Ta razmjena teritorija je veoma loša ideja. Prekrajanje nacionalnih granica da bi se riješili etnički sukobi je praksa koja se koristila u kolonijalnoj eri, s ciljem stvaranja velikih, etnički čistih područja. Nacionalistima se taj koncept dopada, a on inače u sebi sadrži i priličnu dozu rasizma. U prošlosti je, međutim, malo doprinio sprečavanju etničkih tenzija i teško da će to moći i sada.

Šta je sa Srbima koji žive u drugim djelovima Kosova? Šta sa Srbima koji žive u Preševskoj dolini, sa Abancima koji žive na svojim imanjima na sjeveru Kosova?

Razmjena teritorija između Srbije i Kosova bi zato vrlo vjerovatno izazvala veću nestabilnost u regionu. Ako ta opcija prođe, Srbija i Republika Srpska će skoro pa sigurno početi da traže i neke druge trgovine teritorijama.

Drugi razlog zbog kojeg bi trebalo biti oprezan kada je riječ o takvoj opciji jesu stalni napori Rusije da podstakne nestabilnost u regionu. S obzirom na sklonost Beograda Moskvi i ruske napore da posije neslogu na Balkanu, ideja prekrajanja granica odlično se uklapa u rusku strategiju potkopavanja demokratije i stabilnosti u regionu. Osim toga, prekrajanje granica na Balkanu bilo bi u skladu i sa ruskim akcijama u Gruziji i Ukrajini.

Na žalost, Trampova administracija toliko je ovih dana zabavljena sama sobom, da je nema u rješavanju važnih pitanja na području Evrope. Vlade republikanaca nikada i nisu pokazivale mnogo interesa za Balkan, a Trampova to čini još manje. Džon Bolton, aktuelni nacionalni savetnik za bezbednost, pre nekoliko dana je - ironično, baš u Kijevu - izjavio da se SAD ne bi protivile dogovoru o teritorijalnoj razmjeni između Kosova i Srbije.

Crtanje novih granica na kartama uvijek se čini kao jednostavno rješenje. Ali ono to nije. Pojaviće se problemi oko Srba koji će ostati građani Kosova i Albanaca koji će i dalje nastaviti da žive na teritoriji Srbije. Biće problematično i izjednačiti vrijednosti tih teritorija. Prije nego što se postigne bilo kakav dogovor Kosovo će vjerovatno tražiti potpuno priznanje svog suvereniteta i odvajanja od Srbije. Mora biti riješeno i pitanje srpskog pristupa istorijskim spomenicima na Kosovu. Pregovori oko tih tema biće veoma teški i nema garancije da će biti uspješni.

Odluka o odstupanju od demokratskih načela ravnopravnosti u državljanstvu pri rješavanju etničkih tenzija i pribjegavanje alternativnom konceptu teritorijalnog odvajanja etničkih grupa, bio bi fundamentalni rez u uspješnim, međunarodnim naporima za zaustavljanje i sprečavanje ratova na Balkanu od 1995. do 2008. godine.

Poboljšanje etničkih odnosa u regionu primjenom načela demokratije - pravne jednakosti, jednakosti šansi i jednakog tretmana građana - možda iziskuje više vremena i napora, ali dugoročno gledano, tim sredstvima postiže se ravnopravnost građana mnogo bolje i stabilnije rješenje za etničke napetosti na Balkanu od prekrajanja granica.

Autor je bivši američki diplomata, predstavnik Pentagona na pregovorima u Dejtonu, specijalni izaslanik predsjednika SAD za pitanje Kosova 1999-2001, posrednik u rješavanju etničkog konflikta u Makedoniji 2001; nedavno je objavio knjigu „Mirotvorci: Američko vođstvo i kraj genocida na Balkanu“

( Džejms Perdju )