General Kujat: NATO griješi u odnosu prema Rusiji

Bivši general NATO Harald Kujat smatra da je Sjevernoatlantski vojni savez napravio velike greške u ophođenju sa Rusijom kada je riječ o ukrajinskoj krizi. Dvije strane moraju da razgovaraju, smatra Kujat.

Dojče vele: Gospodine Kujat, NATO želi da na samitu, koji se održava ove sedmice, razmotri novu strategiju prema Rusiji. Kako bi ona, po Vašem mišljenju, trebalo da izgleda?

Harald Kujat: NATO želi da se bolje pripremi za konvencionalnu odbranu. Konvencionalne sposobnosti trebalo bi da budu pojačane. To je rezultat ukrajinske krize. Baltičke zemlje, ali i Poljska, su prije svega te koje strahuju da bi varnice mogle takoreći da preskoče granicu i da bi i one sami bile ugrožene. Većina država, naročito Njemačka, Francuska i Velika Britanija ne samo da su svoje snage bezbjednosti dramatično razoružale, već su ih promijenlile – i strukturalno i kada je riječ o naoružanju. Išlo se, dakle, ka razvijanju sposobnosti za prevazilaženja kriza i konflikata pri istovremenom redukovanju sposobnosti za konvencionalnu i kolektivnu odbranu. To je uočeno kao problem i to bi trebalo da bude promenjeno

Iz NATO poručuju da oni u ukrajinskom konfliktu ne igraju vojnu ulogu. A da li bi Savez bio u stanju da odbrani svoje istočne članice, npr. baltičke zemlje, u slučaju da ih Rusija ugrozi?

Problem je vrijeme potrebno za reakciju. S obzirom na promjene, Alijansi je potrebno prilično vremena da u Poljskoj ili baltičkim zemljama izgradi čvrstu liniju odbrane. Razlog za to su i geografski odnosi – tu bi Rusija jednostavno bila u boljoj situaciji. Zbog toga te države i traže stalno stacioniranje trupa NATO na njihovoj teritoriji kako bi se vrijeme potrebno za reakciju skratilo. Međutim, neke zemlje NATO su protiv toga. Očigledno je dakle da bi trupe za brzo reagovanje trebalo da budu u stanju da se brže i u kraćem roku angažuju, odnosno da pokažu svoju spremnost. To bi naravno bio veliki faktor zastrašivanja i doprinio bi bezbjednosti tih zemalja.

Da li je zaista dovoljno da se tim zemljama obezbijedi željena zaštita ako se tamo samo smješta materijal i oružje, a da se istovremeno ne instaliraju stalne jedinice?

Za prebacivanje materijala potrebno je mnogo vremena, a ljudstvo se može relativno brzo prebaciti. Na taj način jedinice NATO za brza dejstva bile bi u stanju da u kratkom roku i reaguju. Bilo bi još bolje da tu stupe na scenu međunarodne trupe, a to znači da se NATO u cjelini uključi. Naravno, uvijek se mora ostaviti mogućnost da se u te zemlje rasporede dodatne trupe NATO, ali i Rusiji je potrebno određeno vrijeme da uopšte bude sposobna za napad. Kada postoji djelotvoran sistem ranog upozoravanja, onda to apsolutno može da se izbalansira.

Odnos između NATO i Rusije je do sada bio zasnovan na osnovnim principima ugovora NATO-Rusija. On zabranjuje, tako glasi aktuelno tumačenje, permanentno stacioniranje velikih jedinica NATO u istočnim zemljama-članicama. Da li je došlo vrijeme da se to revidira ili možda okonča?

Taj ugovor je osnova za tzv. strateško partnerstvo između NATO i Rusije. Ono se ogleda u Savjetu NATO-Rusija, koji zasijeda na sasvim različitim nivoima. Na vojnom nivou – između komandanata NATO i ruske vojske, na ambasadorskom nivou, na političkom između ministara odbrane, između ministara spoljnih poslova, pa čak i između šefova država i vlada. To je dakle sasvim, sasvim djelotvorno sredstvo u cilju prevencije konflikata i u cilju njegovog prevazilaženja. Nažalost, taj veoma dobar instrument NATO uopšte nije iskoristio. Time se, vjerujem, moglo mnogo doprinijeti u smirivanju i stabilizovanju situacije u Ukrajini. Taj pasus na koji se sada poziva u sporazumu NATO jednostrano tumači. U njemu se navodi da NATO ne namjerava da izvrši veliko stacioniranje. To je jednostrano objašnjenje! Ono se, naravno, u svako doba može povući, ali ja mislim da bi to bila velika greška jer vrijednost strateškog partnerstva NATO i Rusije je mnogo veća od onoga što bi se moglo postići, ukoliko bi se na Baltiku stacionirale trupe. To bi bila eskalacija ili pogoršanje odnosa. Ne, riječ je o tome, da se saradnja između NATO i Rusije poboljša, i biti spreman da se konflikti i krize rješavaju. Postoji čitav niz instrumenata koji stoji na raspolaganju, jedinstven nakon Hladnog rata. Bilo bi šteta ako bi se to upropastilo.

To strateško partnerstvo je, naravno, posljednjih godina poljuljano zbog ponašanja Rusije na Krimu ili sada na istoku Ukrajine. Generalni sekretar NATO i glavnokomandujući Saveza za Evropu izjavljuju da Rusija više nije partner, već prije prijetnja, protivnik. Da li dijelite to mišljenje?

Ne, uopšte ne dijelim. Te izjave ne doprinose deeskalaciji, već eskalaciji situacije. Ono sa čim mi sada imamo posla jeste regionalna, ograničena kriza. Postoje interesi Rusije i postoje interesi zemalja-članica NATO. Sam NATO kao takav uopšte nema interese. Upravo tu sporazum sa Rusijom kaže da uvijek kada i ako je ugrožena bezbjednost ili bezbjednosni interesi obje strane, partneri sjedaju zajedno i traže najbolji način za rješenje konflikta. To NATO do sada nije uradio. To nije uradio ni 2008. godine kada je došlo do konflikta između Rusije i Gruzije. On doduše nije prekinuo zajedničku saradnju, on je skroz ili privremeno prekinuo praktične programe. To je greška. Ako je uspostavljen instrument za prevazilaženje krize, onda bi bilo smisleno, kada dođe do takve situacije, taj instrument i iskoristiti. Veoma strahujem da se mi sve više i više uvlačimo u situaciju koju su, usput rečeno, izazvale izjave s obje strane, koje zaoštravaju stanje i sa kojima se i kriza stalno zaoštrava. To ne može biti u našem interesu. U ovom trenutku ima premalo političara koji kažu: 'Zastanimo jedan trenutak. Ne dozvolimo da se stvari dodatno zaoštre'. Rusija se uvukla u situaciju koja je u principu slijepa ulica. Ali i Zapad, jer sankcije ne vode nikuda. Ovo je zapravo posljednja mogućnost da se još dođe do zajedničkog rešenja. A za to bi moralo da se sjedne za zajednički sto.

Da li bi, po Vašem mišljenju, bilo bolje da paralelno sa Samitom NATO ili nakon tog susreta bude održan sastanak Savjeta NATO-Rusija i da se o tome razgovara? Biće održan sastanak Komisije NATO-Ukrajina, ali ne i Savjeta NATO-Rusija.

Da, to je u osnovi greška. Ali tako kratkoročno to sada ne bi imalo izgleda na uspjeh. To je moralo da se dugoročno pripremi. Najprije je trebalo da razgovaraju ministri spoljnih poslova, a onda bi se to prebacilo na nivo šefova država i vlada. Zaista je za žaljenje to što je NATO zakazao i to na tako eklatantan način.

Bivši general Harald Kujat (72) bio je, kao generalni inspektor Bundesvera od 2000. do 2002. godine, najviše pozicionirani vojnik njemačkih snaga bezbijednosti i bliski saradnik njemačke vlade u vrijeme Gerharda Šredera. Od 2002. do 2005. godine bio je na čelu Vojne komisije NATO, najvišeg vojnog savjetodavnog tijela Sjevernoatlantske alijanse.

Sporazumom NATO-Rusija iz 1997. godine, osnovano je strateško partnerstvo i okončano formalno neprijateljstvo između ugovornih strana. Taj akt predviđa stvaranje nepodijeljene Evrope. On je bio preduslov za prijem u NATO novih zemalja-članica sa istoka Evrope počev od 1999. godine.

( dw.de )