Sporazumna (ne)pravda

Sporazumno priznanje krivice je procesno-pravna konstrukcija krivično-procesnog sistema koja je antičovječna i s pogledom na crnogorski moralni kodeks, kao društvenu aksiologiju vjekova, ali i na Kantov kategorički imperativ, nemoralna ustanova koja odudara od strukturne vrijednosti pravde i koja kao ustanova predstavlja zloćudni tumor što razara ionako krhko tkivo dokazne procesne strukture.

Cilj je ove ustanove isključivo sticanje beneficija i privilegija u cilju izbjegavanja pravedne kazne kako bi se putem blaže sankcije postigla privilegovana pozicija optuženog, a sud lišio svoje justicijabilne funkcije. Time se vrši diskriminacija onih okrivljenih i optuženih u postupku koji priznaju inkriminisanu radnju, ali ne putem sporazuma sa tužiocem niti u cilju privilegije svog procesnog položaja, nego isključivo radi povjeravanja sudu da on u granicama zakonskih kriterijuma utvrdi postojanje elemenata i pretpostavki za utvrđivanje kaznene odgovornosti, odnosno izricanja sankcije.

Za takav slučaj on može samo imati određene olakotne okolnosti, ali samo one koje su u vezi s djelom, a ne sa njegovim priznanjem. Krivica je pravna ustanova i nju treba da utvrđuje sud i to ne može pripadati tužiocu i optuženom, bez obzira što sud takav sporazum usvaja ili odbija prijedlog za njegovo usvajanje. Priznanje optuženog ne smije spriječiti sud da postojanje inkriminisanog djela utvrđuje dokaznim sredstvima predviđenim zakonom.

U našem pravnom sistemu priznanje nije kraljica dokaza (confesio non regina probationem). Tužilac i optuženi mogu samo da predlažu sporazum u pogledu učinjenih radnji koje čine biće kaznenog djela, a ne sporazum o priznanju krivice, ali ni tada sud nije vezan priznanjem optuženog. Dakle, ova ustanova, čije rodno mjesto predstavlja angloamerička pravna tradicija, ne može da se primi na crnogorsko jurističko tlo, jer je u dubokoj suprotnosti sa njenom pravnom, moralnom i socijalnom kulturom.

( Čedomir Bogićević )