Mir u eri ekstremista

Živimo u vremenu napretka i budalaština. Od voza-metka (bullet train) do Mars rovera (terenska vozila poslata na Mars), ljudska vrsta ima nezasiti apetit za pomjeranjem granica i obaranjem rekorda. Međutim, iako radikalna ambicija može da pokreće napredak, takođe može da potpiruje bezobzirnost i uništavanje širokih razmjera, kao što danas vidimo u Iraku, Siriji, Gazi, zapadnoj Kini i drugdje. Kako se može postići mir u dobu ekstremista?

Jedno je sigurno: međunarodna zajednica je zbunjena. Zapanjujući broj zemalja je prosto odbio da pomogne u rješenju brojnih sukoba koji kose svijet, naročito na području šireg Bliskog istoka. Oni koji su se umiješali - bilo iz ključnih strateških razloga, kao što je slučaj sa SAD, ili zbog osjećaja obaveze da se zaštite društva, kao što je slučaj sa Francuskom - moraju tek da pronađu efikasan pristup. Neki su čak pokušavali i da produže sukobe, smatrajući da tako služe svojim nacionalnim interesima.

Jasno, fokusiranje na nacionalne interese je nepodesno za ublažavanje vjerskog ekstremizma, ograničavanje ljudske patnje i sprečavanje urušavanja društava. S obzirom na faktore koji raspiruju današnja previranja - borbu islama sa savremenošću, iracionalno vjerovanje u efikasnost sile u rješavanju problema i rašireni strah koji često potiče iz vjerskih razlika - rješavanje mnoštva problema šireg Bliskog istoka počinje sa vjerskim, a ne političkim liderima.

Naravno, islam nije jedina religija koja se bori sa savremenošću. Zapravo, gotovo sve veće religije - od judaizma, preko hrišćanstva, do konfučijanizma - rođene su iz želje da se očuva uspostavljeni društveno-politički poredak. (Očiti izuzetak je budizam – više filozofija nego religija - koji je potekao iz odbijanja strukture nejednakosti i nasilja bramanskih društava.)

Međutim, baš kao što se vjerski lideri tvrdoglavo opiru promjeni, sile ekonomskog i društvenog razvoja su nezaustavljive, a transformacija odnosa među polovima, generacijama i klasama je neizbježna. Druge grupe su se pomirile sa ovom nepromjenljivom realnošću brže od islama.

Jevreji, koji dugo nisu imali sopstvenu teritoriju, pronašli su savremenost negdje drugdje i donijeli je u Izrael. U Kini, iako su sveštenici i vojnici vijekovima blokirali razvoj zabranjujući svaki kontakt sa spoljašnjošću, uspon jednog antisvešteničkog režima konačno je otvorio vrata modernizacije. A nakon duge i teške borbe, hrišćanski lideri su konačno priznali potrebu za reformom.

Za islam je takav korak daleko teži. Politički i vojni vladari uspjeli su da okupe islamske sveštenike iza otpora vjerskoj reformi, ućutkujući sve koji su se usudili da im protivrječe. Ovo je suzbilo društveni, politički i ekonomski napredak za mnoge muslimane, naročito žene.

Da stvar bude gora, u XIX i početkom XX vijeka, većinu muslimanskog svijeta bile su pokorile evropske imperijalne sile. Ne iznenađuje to što je ovo poniženje raspirilo bijes unutar sve podjeljenijih društava, dovodeći neke od grupa do zaključka da moraju da vode sveti rat protiv zapadnih nevjernika.

Ipak, u zemljama poput Iraka, Sirije i Egipta, sekularne snage omogućile su kohabitaciju vjernika, makar za neko vrijeme. Zapadni kolonizator Libana, Francuska, zapravo je uspjela da uključi svaku vjersku zajednicu u sporazum za stabilnu kohabitaciju - što je šema koja je inspirisala slične napore u Alžiru i Iranu za vrijeme šaha.

Međutim, za zapadne sile, naročito SAD, očuvanje ovih delikatnih dogovora postalo je manje važno od strateških interesa, naročito pristupa nafti ovog regiona. Da su ove zemlje, kao što su tvrdile njihove vlade, pokušavale da poprave život arapskog stanovništva, promovisale bi kohabitaciju, sekularnost i stabilnost. Umjesto toga, one su pokrenule destabilišuće vojne intervencije pod lažnim izgovorima unapređenja demokratije, uništivši krhku ravnotežu među vjerskim i etničkim grupama u zemljama poput Iraka i Sirije.

Kao rezultat toga, sunitske vlade koje su uživale podršku Zapada u zamjenu za velikodušne naftne ugovore - naročito Saudijska Arabija i Egipat - postale su neprijatelji šiita i njihovih stremljenja, koje podržava Iran, da povrate dostojanstvo i identitet. Rusija, sa 9,4 miliona muslimana, takođe je podržala šiite u nadi da će njihov uspon podriti uticaj Zapada u arapskom svijetu.

Kao što je islamska borba protiv savremenosti dovela do sukoba, izraelsko prihvatanje ekonomskog, tehnološkog i društvenog progresa omogućilo mu je da dobije pet ratova, a da čak nije morao ni da pregovara o mirovnim sporazumima. Za Izrael je strah od ključnog značaja, i kao izvor motivacije, zahvaljujući njegovoj poziciji među arapskim zemljama, i kao izvor zaštite, kroz svoj status tajne nuklearne sile.

Međutim, kao što pokazuje nedavna erupcija nasilja u Gazi, ograničen je i kapacitet straha kojim bi se suzbio konflikt. U mnogim slučajevima, on čak raspiruje još nasilja.

Slično tome, kako aktuelne borbe u zemljama poput Sirije i Iraka pokazuju, upotreba sile nije efikasna strategija za rješavanje problema. Iako pažljivo podešena sila može, ponekad, da zauzda ljudsku cijenu sukoba, ono što je zaista potrebno je kompromis, zasnovan na shvatanju da je stabilno okruženje bez sukoba u interesu svih.

Međutim, prije nego što se bude mogao postići ikakav politički kompromis, potreban je određeni nivo vjerskog pomirenja. Iako se čini da su lideri sve voljniji da komuniciraju jedan s drugim, malo je razgovora o miru. Vrijeme je da vjernici pritisnu svoje sveštenike - i da oni koji nisu vjernici natjeraju vjernike - da obezbijede ono što ni jedan političar ne može: naređenje da se poštuju svi ljudi, bez obzira na njihova uvjerenja.

Autor je bio premijer Francuske 1988-1991; bio je prvi sekretar francuske Socijalističke partije i dugogodišnji član Evropskog parlamenta

Prevod: Danka Vraneš Redžić

Copyright: Project Syndicate, 1995-2014.

( Mišel Rokar )