Pismenošću protiv smrti: Metamorfoza žanrov

Dživo Bolica Kokoljić (1599 – 1685)

In medias res: pretpetrovićevska književnost počiva na tri stožera, prvi je epika, drugi manastirska pismenost 16-og i 17-og stoljeća i treći, razumije se, Bokelji.

Njima se posrećilo da rafiniraju mitološko-karnevalski jezik epike, s jedne strane, krhotine vizantijskog akademizma sa druge i, najzad, individualni duh zapadnjačkog mišljenja, koji se čudesno primio u hajdučkim srcima željnim slobode i uobličio teški posao kakvog-takvog kulturnog kontinuiteta.

Petrovićevska književnost (XIX v.), međutim, od sve svoje tradicije bila je svjesna samo epike.

Postpetrovićevska misao je, doduše, reanimirala svijest o tradiciji ali ne više nego djelimično: o epici je rečeno apsolutno sve, o Bokeljima pola, a o vjerskim autorima iz manastirskog kruga, pokoljenju koje je prošlo pakao kontrateksta, dakle, o možda najugroženijoj književnoj vrsti renesansne Evrope, malo.

Da bi se isplivalo na površinu evropske književne povijesti, kao što znamo, neophodan je kontinuitet: ova preskromna istoriozofska razmatranja dolaze do Dživa Bolice Kokoljića.

Pjesnik, doktor prava, dužnosnik u upravi i vojsci, zapovjednik ratne galije, prevodilac, biograf, diplomata, Dživo je bio izdanak jedne od stoljećima najuticajnijih loza u južnoslovenskom svijetu.

On je naš najtipičniji barokni pjesnik. Životom je uhvatio osam decenija 17-og stoljeća, onih osam klasičnog baroka, isto kao najtipičniji barokni pjesnik na svjetskom planu, „dramaturg sholastike“ Calderón de la Barca.

Pisao je na talijanskom i na latinskom (Poesie italiane), ali i na narodnom, brđansko-bokeljskom jeziku koji je u duhu solidarnog slovenstva zvao „slovinski jezik mili“ i, gle čuda, smatrao ga „vrednijim od svih jezika pod nebom“ (na njemu je napisao čitavu zbirku). Vjerovao je, s punim pravom, da su svi slovenski jezici kako god okreneš jedan te isti.

Prevodio je grčku pjesnikinju Safo i njene ljubavne pjesme ženama.

Na radnom stolu ležao mu je za prevod Iacopono da Todi (1230 - 1306), talijanski libretist i dramatičar. Preveo je i franjevca Sv. Antuna iz Padove (1195 - 1231).

Bolica, prema tome, tek čeka svog filologa.

Neki su njegovi soneti zapravo prepjevi talijanskih pjesnika. Baš u duhu toga doba: Shakespeare je „posudio“ dva soneta od svog kuma Thomasa Lodgea, baš ona dva koja je Lodge bio „posudio“ od Ljudevita Paskvalića, i svima ukrug to je činilo čast, od memljivog Kotora do prljavog Londona 17-og v.

Bilo je to doba baroka.

Barokni pjesnik

Bolica je prevodio i po vlastitom stvaralačkom iskustvu, u dvanaestercu, osmercu i, dakako, u baroknoj sekstini. Pisao je poeziju pedeset godina, duže no ijedan naš pjesnik do Nikole Petrovića. Imao je, poput Paskaja i tolikih posle njega, snažan odnos prema Lovćenu („S tebe će Lovćen biti slavljen“).

On spada među najplodnije pjesnike na svim ovim jezicima stasale prije šire upotrebe slovinskog.

Preci, nekoć zvani Volice, bili su kavaljeri Svetog Marka.

Iz bogate tradicije izdavaju se: Petar, ratnik (XIII st.); Srđ, biskup kotorski (od 1382); Damjan, diplomata i gradski sudija (umro 1389); Nikola, diplomata na dvoru kralja Tvrtka I (1382); Lampro Junijev, auditor (1398); Tripo Lukin, brodovlasnik; Tripo Lamprov, benediktinac, poput pisca Timoteja Cizile koji je Bolice ovjenčao slavom u romanu Zlatni vo.

Tu su još Ljudevit, komendator (1513 - 1518); Hijacint i Tomo, teolozi (XVI st.); Nikola, profesor prava i rektor univerziteta u Padovi (1549); Ivan Frano, redaktor kotorskog statuta, objavljenog u Veneciji 1616; Marijan Bolica, diplomata, pisac prvog državničkog izvještaja Relatione e descripttione del Sangiacato di Suttari (1614); brat Dživov, pjesnik i profesor retorike Marin Bolica i mnogi drugi.

Najzad, otac mu je bio patricije Vicko Bolica Kokoljić, autor Života blažene Ozane.

Dživo je, suštinski gledano, dakle strukturalno, tematski i formalno imao sreću koja se osmjehne samo dugovječnom piscu da taloži iskustvo jednog zarazno privlačnog književnog svojstva: da akumulira metamorfoze žanrova.

Zato bi on, da mu je kojim slučajem upućeno pitanje: šta je to književni žanr, recimo 1650. g., i ne samo on, nego i savremenik mu Gavrilo Trojičanin, možda s jačom intuicijom odgovorio isto što bi danas odgovorili učenjaci u Bolonji ili na Oksofordu, Umberto Ecco ili neprežaljeni Douwe Fokkema. Rekli bi da je žanr, dakle, moguće odrediti samo približno s nesigurnim osloncem na terminološku svijest.

Obojica, i trojički kompilator i kotorski diplomata, ne bi time kazali ništa novo. Strožija linija između žanrova povučena je praktično tek u 18. stoljeću (povlači je J. W. Goethe: još uvijek diskutabilna individua dok stvaraju Dživo i Gavrilo), iako, razumije se, pretpostavke za žanrovske granice u mišljenju i pisanju sežu do Aristotela.

Okus smrti

Tema smrti u našoj baroknoj književnosti u mnogim je primjerima odlika književnog uticaja, bilo sa Zapada bilo s Istoka, kod Dživa kao kod minornog vjerskog pisca Avakuma Cetinjskog (? - posl. 1608). Svud se širio okus smrti, uvriježen u tradiciji, od kojeg bi eventualno udaljavanje značilo na neki apsurdan način osporavanje, ili, moguće, poricanje tradicionalnog književnog tona (govor o mrtvima).

Na temu smrti odlučujući uticaj imale su velike kulturne sredine, kadre da je stabilizuju kao neku vrstu uputstva. Čitavo 17. stoljeće na tlu današnje CG, sa svojim bolestima, ratovima, primitivizmom, pošastima, sa smrću jezika (staroslovenski), sa prljavštinom Zapada i zadahom Bizanta bilo je, zapravo, jedan ogromni vodič za smrt.

Smatra se da je CG toga doba imala do 40.000 živih ljudi. Smrt je, dakle, bila odomaćena riječ i mogao si je defamilijarizovati samo pismenošću, u čemu i leži zasluga minornih vjerskih pisaca koji su napravili most od mrtvog staroslovenskog akademizma do živućeg novog evropstva. Francuski postmoderni filozof, Jacques Derrida, iako nije čitao Dživa interpretirao je smrt sa istih pozicija. Ako je interpretacija proces koji označava redukciju teksta na neku vrstu ’poredaka’, kaže Derrida, dekonstrukcija traži osnovu za naglasak na čemu taj poredak počiva.

Smrt je našla središno mjesto u doktrini hrišćanske crkve, pa je samim tim i bokeljska književnost zapravo jedna velika građevina s temeljima u kanonskom opisu smrti. Tim dragocjeniji je Boličin lični ton u pjesmama o smrti svoje kćerke, tim prisniji, dakle, ton Paskvalićev u pjesmama povodom smrti prijatelja.

Isto se može kazati za neke druge autore, za Zmajevića svakako, čiji Ljetopis crkovni predstavlja zapravo jedan nepregledan katalog smrti ljudi i ideja. Katalog smrti mišljenja, definitivnog kraja mišljenja, kojim je on bio opsjednut još od studija u Vatikanu.

Kotoranima i Peraštanima, ali i mnogim drugim bile su dobro poznate mnogobrojne forme funeralne poezije. Funeralna lirika antičkih žanrova (epitaf, epicedium) u domaćem okruženju je kombinovana s naricanjem, lelekom, plačem nad odrom, s refrenima i drugim kratkim funeralnim formama iz usmenog žanrovskog ambijenta.

U rukopisu mu je ostao hagiografski epos u dvanaest pjevanja Il San Trifone (1660), zasad nepoznat; možda će nas jednog dana prikaz bokeljskog erudite Urbana Rafaellija Un epico inedito iz 1844.g. navesti na neki valjan trag.

Dživovo djelo na talijanskom, 28 sveščica, pohranjeno je u Historijskom arhivu u Dubrovniku a prevela ga je tri stoljeća nakon smrti, za antologiju Književnost CG od XII do XIX v. beograđanka Milica Popović.

( Dr Gojko Čelebić )