Predugo traja ova noć

Učeni ljudi kažu, da je ponekada u jednom treptaju oka, sadržana čitava vječnost, ili da jedan ljudski život traje koliko i dodir dlana o dlan. Isto tako, samo san u jednoj noći, može biti kao preživljeni cijeli ljudski život. Da sam kojim slučajem početkom devedesetih usnio sve ove godine, onako kako su se one bez ljudskog reda i načina događale na ovim prostorima i šire, pa sve do kraja te decenije i dalje do ovih dana, u času buđenja, svako razuman, pa i ja, zabrinuo bih se za svoje zdravlje. No, priželjkujući da sve to nije stvarnost i da još ostanem u svijetu sna, na žalost, uvjerio sam se, priznaću, to nije bio san već užasna java, ružna zbilja i jedno dugo pogubno desetljeće koje je ostavilo neizbrisive tragove na ljude, na sudbine, na vjeru, na moral, na vrijeme i, ako hoćete, na zemlju kojom hodamo.

Devedeset druga godina minulog stoljeća: deportacija ne jednog, ne dvojice, ne desetorice, već ništa manje no preko osamdesetorice ljudi islamske vjere, a bošnjačke nacije. Naredba je došla od tada nepriznate države i vojske, ovdje ovoj državi, koja, kako kaže, nije bila u ratu a glave su išle zbog vjere i nacije. Ne, ne može se za to ljudsko posrtanje i nedjelo abolirati ni tadašnja vlada ni vladino ministarstvo kroz čije ruke su išle depeše i povratne vijesti o dinamici zločina, a rekao bih ni brojni danas, koji dajući sebi epitete mirotvoraca, stoluju sve ove decenije. Obraz i odgovornost ne mogu oprati ni novci dati na ime oproštaja ni kvazi priznanja data od onih koji se sramno prikloniše zlu. U smiraju svojih nevinih duša, žrtve žive kao da ostaviše ovovremenskoj sudskoj nemilosti, koje kao neka duga noć iz grobova i sa stratišta pitaju sudove i žive što još zore nema. Pouzdano tvrdim da zlo ne zaslužuje oproštaj, ali isto tako da zločini neće zastariti. Ali zato, kao gorka tapija ovoga vremena koja neće ili ne umije da se kroz sudsku u ljudsku pravdu suoči sa svojom prošlošću, zločini i zločinci ostaće da im sudi neko novo vrijeme, možda vrijeme naših potomaka i vrijeme neke druge pravde i pravičnosti, bez obzira što zločinci možda biološki tada neće hodati ovozemaljskim šarom.

Devedeset treća godina minulog stoljeća: Štrpci i ubijanje nedužnih čije kosti još traže. Smišljeno u kabinetu Ćosića, po izumu Garašanina, izvršeno u Štrpcima kao dio projekta: jednu trećinu pobij, drugu trećinu pokrsti, a ona treća će sama otići glavom bez obzira. Možda nečijom "greškom", osuđen samo jedan a za one druge se ne haje, kao što bi, ali ne slučajno, rekli - za tursko groblje.

Devedeset četvrta godina minulog stoljeća: Harun, Rasim i svi oni sa njima, uhapšeni jer nijesu prihvatili ideju o Republici Sandžak koju im je tadašnja služba bezbjednosti poturila kao motiv i razlog da se nacionalna SDA baci na koljena. Nikad pravosnanžo osuđeni, nikad sudskom odlukom oslobođeni, a narod ko narod - po ko zna koji put, bez svoje glave ne zna za drugo i ne smije drugačije. Kažu da smrtnik pred smaknuće ne vidi ništa drugo osim svoga dželata i sve tako do današnjih dana.

Devedeset deveta godina minulog stoljeća: zapaljeno Kosovo, uništeni domovi, raseljeni ljudi, oteto vrijeme, oduzeta sloboda, ubijeni nedužni. Rat između Davida i Golijata prijeti uništenju jednog čitavog naroda. Oteo se ljudski um kontroli, vojni i paravojni zlikovci ubijaju na vratima domova, siluju i pale vjekovna ognjišta, nestaju čitave porodice, plemena i krajevi u kojima više nema živih. Makedonija, Albanija, Crna Gora su jedini pravci spasa. Kolone bez početka i kraja, vrijeme više zimsko, a ljudska stradanja nevjerovatna. Zbunjeni nevjericom i ljudskim stradanjem, oni što dolaze i oni kod kojih se dolazi. Rožaje pamti ranija vremena, otvara kapije svojih domova - nije prvi put i vi ste nama tako - bujrum, dijelićemo sve što imamo - mi jesmo braća bili i ostali a na muci i više od toga. Labinot, Nemka i stradalnici sa njima, nikada nijesu stigli do Rožaja. Dželat je izvijestio svoju komandu, napojen genskom mržnjom, ostrvljen i ohrabren nevinom krvlju, čak i svjetsku javnost: "u žetokom obračunu sa UČK pripadnicima, u mjestu Kaluđerski laz, likvidirali smo šestoricu". Naravno, ubili su staru Nemku i dijete Labinota i sve one koji su se radi zadnjeg spasa, mirno kretali putem kroz selo. Za čudo, valjda da se zločin prikrije, tijela su im nađena u kosovskom Novom Selu. Šest godina se ćutalo, a onda moja prijava, lijena i kvarna istraga, isto takva optužba i kontroverzno suđenje, uvjeren sam i već viđeni ishod sudovanja, na koji se čeka skoro deceniju i po. Takvim slijedom i nepravdom instruisanom sa vrha, blokirana su suđenja za naknade šteta porodicama žrtava. Da li je to vid rata nastavljen novim sredstvima i ovim vremenom, ili pak ovi ljudi još sude onim vremenom, uzročno-posljedično, sasvim je jedno te isto.

NATO agresija ili NATO spas, zavisno ko o tome govori. U pravu su i jedni i drugi. Za one što ih je suluda politika balkanskog dželata i manijaka uvela u rat, NATO je svakako agresija i način otrežnjenja. A za one kojima je NATO vratio domove i donio slobodu, bez svake sumnje NATO je spas.

Evo je i četrnaesta godina ovoga vijeka, a u zemlji koja se diči pravdom i pravičnošću i zaklinje evropskim putem, ni presude ni osude a zločina i žrtava je, kao što smo nesporni svjedoci, bilo. Da li je to namjera da se sve pokuša prepustiti zaboravu kao što se radilo o onim gusinjsko-plavskim godinama sa početka prošloga vijeka, pouzdano se ne zna, ali po svemu sudeći na ovim prostorima, kao da sve liči na već viđeno.

Za nove generacije, naše vrijeme jeste i može biti prepričana i napisana prošlost ili možda inspiracija za stvaralačke kreacije, ali bez svake sumnje i trajni amanet za pamćenje. Za nas, kojima su sjećanja još svježa, a doživljeno i preživljeno postalo dio života bez jasnog i pravog odgovora, to je svojevrsna noć koja zaista predugo traje.

( Velija Murić )