Šta da rade ničiji sinovi?

Univerziteti u Crnoj Gori ne umiju da prenesu znanje studentu gdje DPS-ovska “elita“ nameće sljedeće vrijednosti: otimanje, servilnost, pokornost, poltronstvo, korupciju i nepotizam. Univerziteti su nesposobni da ispune misiju obrazovanja mlađeg naraštaja, jer se kvalitet profesora ogleda u minornom broju izdatih naučnih radova, kao i u nedostatku javnog angažmana.

Profesori na Ekonomskom fakultetu i sličnim studijskim programima kljukaju studente pričama o uspješnim kompanijama poput Googla i Appla. Osnivači ovih kompanija su genijalci koji su kreativnošću i radom stvorili inovaciju na tržištu koja je promijenila svijet. Postoje i kompanije koje su nastale po korporativističkom modelu kao ThyssenKrupp AG, akcionarsko društvo nastalo uz pomoć države, krupnog kapitala i međunarodnih bankara. Briljantni umovi su rijetki, kao što su još rijeđi primjeri osnivanja kompanije sa milionskim obrtom bez pomoći države i DPS-a u Crnoj Gori. Većina profesora nema dana radnog staža van javnih ustanova i preduzeća, a uče studente o neophodnosti preduzetništva. Isti oni koji su obrazovani za sprovođenje planske ekonomije i dijalektičkog materijalizma, odjednom su prihvatili vrijednosti neoliberalizma, pa sa čela javnih preduzeća i ustanova govore o neophodnosti sprovođenja neoliberalnih ideja.

Glavni preduzetnici su na državnim jaslama gdje uspjeh zavisi od blizine i debljine veze sa elitom. Takav sistem de facto oslikava društvo u haosu. Obrazovni sistem je od strane elite namjerno napravljen inertnim, tako da sprečava emancipaciju budućih naraštaja. Što je obrazovni sistem inertniji, vlast lakše opstaje. Mnogi profesori za račun vladajuće garniture, intelektualnom hirurgijom nastoje da ukalupe studente kako bi poput konja imali povez za oči kojim im se usmjerava kretanje i društveno djelovanje. Nadalje, kako bi u bliskoj budućnosti imali što više magistara i doktora nauka (što je jedan od uslova EU integracija), srozani su svi kriterijumi prilikom upisa na fakultet, tako da svako postaje akademski građanin. Iz kvantiteta ne nastaje kvalitet, već nastaje hiperinflacija struke. Pa imamo kadrove čije diplome iz dana u dan vrijede poput novčanice sa Andrićem tokom 1994. godine. Tad se sa “andrićevkom“ kupovalo 10 jaja, a sada diplome vrijede kao i ta jaja. Diplomiranim visokoškolcima se pruža prilika da učestvuju u Vladinom programu stručnog onesposobljavanja. Osposobljavanjem se sigurno ne može nazvati devetomjesečno kuvanje kafa, fejsbučenje ili obavljanje prostih manuelnih radnji koje ne iziskuju ikakvu veću upotrebu mozga.

Djeca glavnih i lokalnih funkcionera DPS-a koji su se obogatili švercom i pljačkom, (pa se ponašaju poput satrapa u Persijskom carstvu) završavaju inostrane fakultete koji se plaćaju novcem opljačkanih crnogorskih građana. Nakon studija u inostranstvu, oni dobijaju zaposlenja u državnim institucijama ili najjačim privatnim kompanijama. Pa postaju savjetnici, zamjenici, direktori držeći jake činovničke pozicije koje im omogućavaju da nastave tradiciju svojih roditelja: da se ponašaju neodgovorno i bahato, bez kontrole. Djeca lokalnih satrapa i partijskijh glavešina imaju natprosječne plate koje se pored ostalih državnih rashoda obilato finansiraju iz kredita. Takvim neodgovornim vođenjem ekonomije, vlast jede stvarnost generacija koje se još nisu rodile, a koje će uveliko vraćati dugove. Ovakav tip odnosa dovodi do refeudalizacije odnosa u društvu.

Šta da rade mladi ljudi čiji roditelji nisu partijske glavešine? Isto kao što su u prošlosti stanovnici Crne Gore odlazili na rad u inostranstvo, tako i danas, mi, ničiji sinovi, treba da idemo u Dubai, Katar, na kruzere, kako bi probali da opstanemo na moći iz vlastitog rada. I kako bi probali da zaradimo i stvorimo više materijalnih i kulturnih vrijednosti nego društvo koje, učaureno u prevaziđene vrijednosti, teži refeudalizaciji. Još važi stara latinska izreka: Ubi bene, ibi patria (Tamo gdje ti je dobro, tu ti je domovina).

Cilj univerziteta u Crnoj Gori je, dakle, iluzija. Iluzija da ćeš biti neko i nešto i da ćeš doprinijeti nečemu. Iluzija da je održano postindustrijsko društvo, čija struktura i hijerarhija je bespovratno urušena. To je misija fakulteta. Stvoriti ljude koji će imati obezvrijeđenu diplomu i koji će trebati da daju svoj trud, živce, znoj, a možda i krv poslodavcu koji je došao do bogatstva bez znanja i rada, a da zauzvrat dobiju platu s kojom će da sastavljaju kraj sa krajem.

( Miloš Krivokapić )