Pozorišna životna priča Sava Njunjića

Priča o pozorišnom životu u Nikšiću nezamisliva je bez pominjanja Sava Njunjića, čovjeka koga se starije generacije rado sjećaju, a mlađi gotovo da ne znaju o kome je riječ. Ali, i priča o kulturi u Nikšiću početkom i sredinom 20. vijeka ne može proći bez Njunjića.

Njunjići su živjeli u Mostaru, u Ulici Alekse Šantića. Imali su knjižaru, fotografsku radnju, zlataru i tapeto-dekoratersku radnju. Bili su jedna od imućnijih i starijih porodica grada na Neretvi. U Nikšić su doselili 1882. godine i dali značajan pečat ne samo u kulturnom stvaralaštvu, već i u privrednom razvitku grada pod Trebjesom koji je tih godina bio poznat kao grad zanatskih i trgovačkih radnji i kafana. Nije onda ni čudo što su zanatlije ispisivale stranice kulturnog života Nikšića, a kafane bile pozornice.

Velika i Panto Njunjić imali su šestoro djece - kćerke Jelenu i Ljubicu, i sinove Sava, Dušana, Đorđija i Lazara. Najstariji Savo rođen je 1891.godine i sa deset godina postao je član hora u „Zahumlju“ i tamburaškog orkestra, da bi kasnije u glumačkoj sekciji pokazao da su daske koje život znače predodređene za njega. Na njima je ostao do penzije.

U Nikšiću je 1906. godine reditelj Nikola Konstatinović, koji je bio berberin, pokrenuo grupu pozorišnih amatera, sastavljenu mahom od radnika i zanatlija. Dobar dio grupe bili su članovi “Zahumlja”. Tu se našao i Savo.

„Konstantinović je 1909. godine spremio predstavu kralja Nikole Petrovića, ‘Balkanska carica’, a Savo je glumio Uglješu, da bi sljedeće godine u Šekspirovom ‘Otelu’ glumio Podriga. Pričao je kako je kod prve uloge imao tremu i da se pred izlazak na scenu uplašio i počeo da drhti. Nije znao šta da radi. Dotrčao je reditelj, gurnuo ga i kada se našao pred publikom trema je nestala. Nikada više nakon toga nije imao tremu“, priča za“Vijesti“ Savov sin Aleksandar, koji se rodio one godine kada se njegov otac penzionisao.

Savo je u Mostaru završio obućarski zanat i jedno vrijeme je u Nišiću, prvo samostalno a kasnije sa bratom Dušanom, imao obućarsku radnju „Braća Njunjić“, koja se nalazila u Gundulićevoj - današnjoj Njegoševoj ulici.

Učestvovao je u oba rata, ali i bio član “ratnih” umjetničkih društava - amaterskog pozorišnog „Dobrica Milutinović“, osnovanog 1919. i kulturno-prosvjetne ekipe CASNO, nastale 1944. godine.

Godina koja je bila presudna u kulturno-umjetničkom životu Nikšića bila je 1925. kada je izgrađen Dom zanatlijsko-radničkog udruženja. Na novoj sceni Savo će obilježiti i dvadesetogodišnjicu bavljenja glumom.

„Naš vrijedni diletant glumac Savo Njunjić proslaviće u oktobru dvadesetogodišnjicu svog neumornog diletantskog djelovanja. Ovdašnji ljubitelji pozorišta spremaju komad ‘Požar strasti’ od Kosora koji će se prikazivati na dan njegove proslave”, objavila je tih godina “Slobodna misao”.

Savo je najveći uspjeh ostvario u KUD-u “Radoje Dakić” koji je 1948.godine, na smotri kulturno-umjetničkih društava Crne Gore, sa predstavom “Mašenjka” osvojio prvo mjesto, a na saveznoj smotri u Beogradu treće. U Beogradu su, dvije godine kasnije, sa predstavom “Vatra i pepeo”, u kojoj je Savo igrao doktora Belića, osvojili prvo mjesto. Te godine Savo je postao i profesionalni glumac u Narodnom pozorištu u Nikšiću. Glumačku karijeru završio je 1953.godine pozorišnom predstavom „Dukat na glavu“ u kojoj je igrao kmeta Živana Jelića. Bio je prvi penzionisani glumac Nikšićkog pozorišta. Iza njega su ostale uloge u tridesetak predstava, a glumio je i filmu Velimira Stojanovića „Zle pare“ (1956.) Preminuo je 1962.godine.

„Najdraže uloge su mu bile Hadži Toma u ‘Koštani’ i Maksima u ‘Đidu’“, kaže Aleksandar koji je sinu dao očevo ime.

Kako reče, ima neke simbolike u godini rođenja njegovog sina. Mlađani Savo Njunjić, koji se umjesto dasaka koje život znače latio pera i novinarstva, rođen je tačno stotinu godina nakon rođenja njegovog đeda.

Nikšićko pozorište juče je obilježilo svoj dan, ali i 135 godina od kada je u gradu pod Trebjesom izvedena prva predstava - “Slobodarka”, Manojla Đorđevića Prizrenca. Ove godine je i 110 ljeta od kada se doajen nikšićkog glumišta, Savo Njunjić, prvi put pojavio na daskama koje život znače i zablistao u predstavi “Balkanska carica”.

Porodično predodređeni za kulturu i umjetnost

Pored Sava, i ostali članovi porodice Njunjić bili su vezani za kulturni život grada pod Trebjesom. U horu „Zahumlja“ pjevali su njegova supruga Radojka, braća Lazar, Dušan i Đorđije, sestra Jelena i snahe Mileva i Olga. Snaha Anka bila je glumica. I Savov sin Aleksandar pjevao je u horu, dok je unuka Sonja bila član folklorne sekcije.

Najveći pečat, nakon Sava, ostavio je Dušan o čijem muzičkom talentu se uveliko govorilo. Pjevao je operske arije, tokom rata je bio član ekipe CASNO, da bi nakon oslobođenja skoro 40 godina mlade talente podučavao horskom pjevanju. Za rad u „Zahumlju“ odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem.

„Bio je tenor solista i mogao je da izvede sve operske arije. Jednom prilikom ga je u Nikšiću čuo kako pjeva profesor muzike iz Beograda i pozvao ga da dođe tamo. Zakazao mu je bio audiciju za operskog pjevača. Šetajući Beogradom striko Duka je sreo uglednog nikšićkog filantropu Jova Golijanina koji mu je, kada je čuo zbog čega je došao u Beograd, kazao da se mane toga jer je pjevanje ciganski posao, da se vrati u Nikšić i nastavi da se bavi obućarskim zanatom. Poslušao ga je, nije otišao na audiciju već se vratio za Nikšić i tako je njegova karijera operskog pjevača završena prije nego što je počela“, priča Aleksandar.

Dušan je u Nikšiću nastavio angažman u “Zahumlju”, gdje je proveo skoro sedam decenija. Nije zanemario ni posao obućara, a učestvovao je i formiranju posleratne obućarske zadruge “Zelengora”.

Ostala braća Njunjić „zaplovila“ su u neke druge vode. Lazar je bio finansijski stručnjak i službovao je u mnogim bankama, bio je i predstavnik Ljubljanske banke u Nikšiću. Đorđije je bio sudija i predsjednik suda u Nišiću. Osim što je djelio pravdu u sudu, radio je to i na fudbalskom terenu, pa je ostalo zabilježeno da je sudio na prvoj međunarodnoj utakmici „Sutjeska“ - „Garibaldi“, koja je održana 7.oktobra 1945.godine.

( Svetlana Mandić )