Ne ide tablet sa čučavcem i poljskim WC-om nikako

Znam da je krajnost ali jedna slika mi se mota ovih dana po glavi – zamišljam moje dijete đaka, prvaka, kako sjedi u učionici koja niti ima klima uređaja, niti roletni, niti osnovnih nastavnih sredstava, ali radi vježbe na tablet računaru na času matemematike. U jednom trenutku ima potrebu da ode do toaleta, diže ruku, učiteljica joj odobrava i ona odlazi u mjesto gdje ni vode normalno ne može da popije, a kamoli što drugo da obavi, s obzirom na stanje u kojem se nalazi. Navići će se, znam, prilagodiće se, možda joj neće ni biti čudno to što uči uz pomoć najsavremenije tehnologije, a u toaletu, gdje treba da zadovolji svoje fiziološke potrebe ima „RUPU“!

Pa zar treba da se navikne?! A onda zamislim njenog drugara u nekog od škola kakvih i dalje po Crnoj Gori, sa tim istim tabletom i toaletom, ne sa čučavcem nego sa čučavcem na kvadrat – u poljskom wc-u! I nijesam bijesna, kakva najčešće budem kad moram da slušam i vidim nevjerovatne stvari u našem sistemu obrazovanja, samo sam užasno tužna i beskrajno nemoćna.

"Objasnite nam, ovako sluđenima kojima svi mogući stručnjaci savjetuju da djeci ograničimo vrijeme za računarima, trebamo li ili ne to da radimo, nađite neke relavantne eksperte neka nas nauče, nemojte nas dodatno zbunjivati"

Ok, odlučili smo da uvedemo tehnologiju u škole, ideja kao ideja mi se sviđa. Zagovornik sam svih modernih pomagala, njihov veliki i strasni korisnik, vjerujem da i meni i mojoj djeci mogu pomoći više nego odmoći, uostalom, vrijeme koje je, ne možemo se vraćati i ne trebamo. Ipak ima ono ALI, koje sve to, barem u mojoj glavi kvari. Prvo i osnovno, napravite prioritete molim vas. Ne ide tablet sa čučavcem i poljskim WC-om nikako.

Drugo, objasnite nam, ovako sluđenima kojima svi mogući stručnjaci savjetuju da djeci ograničimo vrijeme za računarima, trebamo li ili ne to da radimo, nađite neke relavantne eksperte neka nas nauče, nemojte nas dodatno zbunjivati.

Treće, učiteljice, psihlozi i logopedi, defektolozi, neurolozi „vrište“ već neko vrijeme da nikada nije bilo više djece sa nekim od problema u govoru, učenju, u pisanju, a kome to zahvaljujući?

Četvrto, šta ćemo sa zdravstvenim problemima – ravni tabani, kriva kičma, gojazost, dijabetes, visok pritisak. Možda nam ne bi ni smetalo da nam toj istoj djeci nije uskraćeno fizičko vaspitanje do ko zna kojeg razreda jer nema mjesta za njih u fiskulturnim salama, ili zbog čega li već drugog.

Peto, ako zaživi projekat, ko će to da plaća? Tablet računari će biti obaveza čija? Šta ako se slome, djeca ih nose, za očekivati je?

Šesto, projekat je najavljen kao spas od teških đačkih torbi, ali kakve nam tableti promjene u tom dijelu donose, nikakve.

"Jeste li svjesni da nećete da uvedete besplatne udžbenike jer vam je to skupo, iako vam u najvišem pravnom aktu ove zemlje piše da tako treba da bude"

Šesto, skandinavske zemlje, Amerika i tako to… Kad nas već upoređujete, upoređujte nas i za sve ostalo (u obrazovnom sistemu). Zašto nas ne uporedite kad vam roditelji traže besplatne udžbenike, ili obavezan produženi boravak, ili dovoljno vrtića, ili ne znam ni sama šta već, sve ono o čemu možemo da sanjamo. E tada nas upoređujete sa najgorima, pa nam ih navodite kao primjere kako kod njih toga nema.

Slušajte VI dragi donosioci odluka – ne znam vaš sistem rada, nijesam prosvjetni radnik, ne razumijem se u menadžment predškolskih i školskih ustanova, ne umijem da pišem strategije i akcione planove (barem ne na osnovu fantazija i tuđih ciljeva), o politikama u sistemu obrazovanja da ne govorim… Priznajem, ne umijem sve to ali neke stvari znam i svjesna sam da su NORMALNE jer sam roditelj, majka četvoro djece predškolskog i školskog uzrasta, živim i radim u ovoj zemlji, jer umijem po nešto pročitati po internetu i vidjeti kako to drugi rade. Ta sam, možda vama dosadna, neinteresantna, neupućena, ne poznajem tematiku… ali sam roditelj vaših đaka i vaš građanin, pa bi bilo dobro i da me ponekad čujete što imam za reći i ja i još mnogo njih, koje vi odbijate da čujete.

Kad vam odgovara prozivate roditelje da su nezainteresovani, ali mnogo češće vi ustvari nećete da ih čujete. Ko ste vi da samoinicijativno odlučujete o sudbini naše djece, a da nas ne pitate i ne zarezujete. Opet ste to uradili sada sa uvođenjem savremenih infomaciono komunikacionih tehnologija u nesavremene škole. I ovoga puta smo krenuli sa kraja.

Jeste li svjesni:

• Da imate škole sa poljskim wc-om, daskama umjesto podova, grijanjem na drva ili čak i bez grijanja…?
• Da nećete da uvedete besplatne udžbenike jer vam je to skupo, iako vam u najvišem pravnom aktu ove zemlje piše da tako treba da bude.
• Da roditelji kupuju klime i uređuju toalete i ostatak enterijera škola, a vi donacije prikupljate za interaktivne table i tablet računare? Da, ako nijeste znali uzima se i dalje novac od roditelja, ali je forma promjenjena, pa ne ide (doslovce) „u ruke“ zaposlenih u školama nego „u ruke“ roditelja! Bitna je forma, suština manje bitna stvar i u ovom slučaju.
• Da zahvaljujući tom pravilu (uredbi) imate škole koje ne vode djecu na izlete jer im je lakše da se pravdaju da ne smiju da prikupljaju novac za prevoz, ili ako se i odluče, prebace obavezu odvoženja i dovoženja na roditelje, koji znate li RADE i ne mogu da napuštaju radno mjesto kad žele i kako žele?
• Da nam /vam djeca roditelje ne gledaju onda kad im najviše trebaju jer imate smjene od drugog razreda koje počinju u vrijeme u koje djeca u normalnim zemljama sa školom završavaju i tada im počinju produženi boravci o kojima mi možemo da maštamo u većini škola?
• Da imate neusklađena radna vremena roditelja sa boravkom u školi vaše djece, pa i to malo vremena što mogu da provedu zajedno (od 18 do 21) provode u učenju i završavanju domaćih zadataka? Zato ćete te iste roditelje prozivati kad vam bude odgovaralo da ne žele da vaspitavaju djecu i nezainteresvani su.
• Da roditelji nemaju gdje sa djecom ranog školskog uzrasta jer nema produženog boravka, a vi novca za to nema i to je odgovor svih odgovora? A tamo i gdje ga ima, najčešće je organizovan za prvake. Poznato je da su sedmogodišnjaci, osmogodišnjaci… sposobni sami kod kuće da borave, i jeste da im čak ni porodični zakon to ne dozvoljava, ali koga briga za zakone.
• Da nemate gdje sa djecom predškolskog uzrasta jer vrtića nema dovoljno decenijama?
• Da imate zakone i akcione planove koji se nikad ili gotovo nikada ovdje neće moći primijeniti i samo na papiru standarde od kojih smo daleko miljama?
• Da kršite sopstvene zakone i imate pravila koja su sastavljena sredinom prošlog vijeka?
• Da većina roditelja ne vidi prednosti i uspjeh reforme obrazovnog sistema o kojima nam stalno pričate?
• Da ako nastavim sa ovim spiskom, i još se „dotaknem“ starijih uzrasta i razreda i njihovih problema neću ni do sjutra završiti?

Zbog svega vas molim osvrnite se malo oko sebe. Izađite iz svog kruga, čujte i „drugu stranu“ i učinite da postane „prva“. Ne forme radi nego jer jedino tako možemo najbolje da pružimo i uradimo za našu djecu. Pa neka i ostanu tablet računari, ali dajte da druge stvari mijenjamo, osnovne, najosnovnije jer ovako više ne ide. Ili ide, ali u pogrešnom smjeru.

( Roditelji.me, Kristina Mihailović )