Čuvari galaksije: Zabavan film sa posvetom osamdesetima

(Guardians of the Galaxy, James Gunn, 2014)

U doba kada su specijalni efekti zamijenili priču, većina avanturističkih filmova se svela na pronalaženje atraktivnih lokacija i njihovo dizanje u vazduh. Prirodna posljedica ovakvog pristupa je da su glumci, od nosilaca radnje, postali objekti koji zaklanjaju pogled na specijalne efekte. Da je, međutim, i dalje moguće snimiti zabavnu naučnu fantastiku koja se neće oslanjati samo na spektakl, pokazuju "Čuvari galaksije".

Svemirski skitnica Piter Kvil (Kris Prat) krade kuglu koju za sebe želi tiranin Ronan (Li Pejs). Zbog toga završava u zatvoru gdje se zbližava sa njegovom poćerkom Gamorom (Zo Zeldan), rakunom Raketom (Bredli Kuper), drvenolikom kreaturom Grutom (Vin Dizel) i osvetnikom Draksom (Dejv Botista). Ubrzo će neobična družina shvatiti da Ronan želi da uništi planetu Ksandar, te da su oni jedini koji mu stoje na putu.

Ovaj film je rađen po manje poznatom stripu izdavačke kuće Marvel koji, po tiražu, nikada nije mogao da parira junacima iz "Osvetnika". Upravo je ta skrajnutost omogućila autorima lucidnost koju, od Marvelovih izdanja, ima još samo Dedpul. Nepretenciozan strip je porodio nepretenciozan, ali istovremeno i neodoljivo šarmantan film, za šta je najzaslužniji scenarista i autor Džejms Gan. Po riječima Džosa Vidona ("Osvetnici"), Džejms je najveći ljubitelj ovog opskurnog strip serijala koga je ikada upoznao. Da bi zadržao duh romana, Gan je insistirao na otkačenom smislu za humor, što nije naišlo na odobravanje studija, ali se dopalo publici. Kako bi se glumci bolje pripremili za scene, Gan im je puštao muziku sa "Strava trake", koja je bitan dio radnje. Da je to imalo smisla pokazuje i činjenica da je album sa muzikom iz filma trenutno prvi na Bilbordovoj listi.

Ono što čuvare čini izuzetnim je prava mjera između komedije i avanture. Početak podsjeća na uvodne scene iz "Otimača izgubljenog kovčega", ali da ne gledamo prostu kopiju Spilbergovog klasika pokazuje kadar u kome Kvil pleše po lokvi uz muziku sa svoje omiljene strava kasete. Time je odmah uspostavljen balans između duhovitosti i maštovitosti, koji će se bez problema održavati do kraja. Neobična galerija likova bi se brzo potrošila kao štos, da odnos među njima nije postavljen kako treba. Rakun je vispreniji od Tonija Starka, dok je drvo koje zna da kaže dvije rečenice rječitije od Tora, zato što ih izgovara kada treba. Uz sve to, Piter Kvil je dopadljivi antiheroj koji ima karakterne osobine Hana Soloa iz “Ratova zvijezda”, a bolji muzički ukus od Čubake. Zbog toga nije neophodno voljeti fantastiku da bi se uživalo u ovom djelu, već je dovoljno voljeti dobar film. U trenutku kada zaprijeti opasnost od preozbiljnosti, autori posežu za duhovitim dijalozima kao što je urnebesno razrađivanje plana o napadu u kome Draks sve shvata bukvalno. Film, opet, nikada ne sklizne u potpunu parodiju, zato što ima dovoljno kvalitetnih SF elemenata koji kao da su preuzeti iz Mebijusovih stripova.

Djelu se štošta može zamjeriti iz dramskog ugla, ali pitanje je koliko gledalac želi ozbiljno da analizira film o rakunu koji govori. Iako je nelogično da niko ne čuva kuglu koja odlučuje o sudbini svemira, scena krađe je dovoljno zabavna da bi je logika samo upropastila. Trgovac Tanilir Tivan (Benisio del Toro) podsjeća na švercera Hanibala, koga je u „Bitki za Pacifik“ glumio Ron Perlman. Kao i u tom filmu, saznaćemo Tivanovu pravu sudbinu nakon odjavne špice, a stpljivi gledaoci će vidjeti i Patka Hauarda, koji je protagonista jednog od najlošijih filmova ikada snimljenih.

Ljubiteljima pop kulture neće promaći mnogobrojne posvete osamdesetima, od kojih je najuspjelija ona sa Kevinom Bejkonom. Nostalgični futurizam se tako uspješno prepliće sa komedijom, a da sve ne bi ostalo na banalnoj površnosti, imamo scenu u kojoj Kvil pokazuje Gamori da je mnogo više od onoga što se vidi na prvi pogled. Iako očekivani, ovi dirljivi elementi daju djelu kvalitet zbog koga je nemoguće jednoznačno odrediti žanr kome pripada. Međutim, kakogod taj žanr da se zove, ovaj film je najbolji u njemu.

Zulu: Oprost nije dovoljan

(Jérôme Salle, 2014)

Da bi se potpuno uživalo u pojedinim filmovima, potrebno je poznavati politički i istorijski kontekst u kome su nastali. Tako djela južnoafričke kinematografije često u pozadini imaju temu aparthejda, čak i ukoliko se njome neposredno ne bave. Upravo to je slučaj sa novim filmom Žeroma Salea koji je rađen po istoimenom romanu Karila Ferija.

Ali Sokhela (Forest Vitaker) i Brajan Epkin (Orlando Blum) su detektivi koji istražuju slučaj ubistva mlade djevojke. Laboratorijske analize pokazuju da se u njenoj krvi nalazi neobičan hemijski koktel, što istragu usmjerava ka dilerima droge. Međutim, ubrzo se ispostavlja da pronađeni narkotik ima veze sa rasnom segregacijom u Africi.

Uvodna scena, čiji će se smisao kasnije razjasniti, pokazuje dječaka koji kroz prozor straćare gleda kako mu linčuju oca, a nakon toga počinje da bježi. Ovaj traumatičan događaj će u potpunosti odrediti život djeteta, a ujedno i pokazati da prošlost nikada ne prolazi. Tako je Sale djelo pozicionirao kao film posljedice, sa gorkim zaključkom da oprost nije dovoljan, zato što može dovesti do pojave novog uzroka. Iako je riječ o krimi filmu, može se reći da "Zulu" prije svega istražuje cikličnost zla koje se može prekinuti samo potpunim uništenjem.

“Zulu”, Jérôme Salle, 2014.

Detektiv Sokhel napamet uči citate Nelsona Mandele o praštanju, ali kada se suoči sa tim da se oni koji su mu nanijeli zlo nisu iskreno pokajali, shvata uzaludnost takvog pristupa. Njegov partner, Brajan, trpi posljedice svog nasilničkog ponašanja, što kao posljedicu ima probleme u porodici. Ako se uzme u obzir da glavni negativac, koji je prošao nekažnjeno za svoj prvi zločin, kasnije čini još gori, shvatamo da djelo govori o nemogućnosti prave promjene. Svako je žrtva sopstvene prirode i usuda, zbog čega je u dramskom smislu lako naći paralele između onoga što gledamo i Sofoklovog "Kralja Edipa".

Nakon što se napravi otklon od velikih tema kojima autori sigurno barataju, pokazuje se da je manje pažnje posvećeno logici slučaja. Iako su Ali i Brajan u fokusu, skriveni heroj filma je sekretarica Džejn (Iman Isak). Ona, u maniru iskusnog hakera, provaljuje u računarske sisteme, povezuje imovinske kartone i razotkriva komplikovane finansijske šeme.

Kako to sve radi sama, djeluje da se svim drugim policajcima iz Johanesburga može dati otkaz, jer je Džejn sasvim dovoljna kako bi se bilo koji slučaj riješio. Način na koji Brajan upada u nečuvano hemijsko postrojenje je nepotrebno naivan, baš kao što je suvišna i scena u kojoj se pokazuje da je ljubavnik Epkinove žene kukavica. Takođe, kako se slučaj sve više komplikuje, policajaca koji na njemu rade kao daje sve manje. Sukob Brajana sa nadređenim je ubačen u film samo zato što se u krimi filmovima detektivi i njihovi šefovi obično ne slažu najbolje, pa su autori zaključili da ni Brajan ne treba da bude izuzetak. I pored ovih predvidljivosti koje su se lako mogle izbjeći, film ima više iznenađenja u razvoju priče, a povremeno postaje i neočekivano nasilan.

Od dobrih elemenata svakako treba spomenuti glumu. Dok se za Foresta Vitakera može reći da je očekivano odličan, Orlando Blum je pravo otkrovenje u ulozi propalog detektiva sklonog alkoholu. Takođe, autori su uspjeli da postignu turobnu atmosferu, a da istovremeno sve bude snimano jarkim bojama. Umjesto predvidljive kiše, naši junaci umiru na osunčanim plažama i u pustinjama, ali to stvarnost ne čini vedrijom. Trenutak u kome se otkriva da bande u južnoafričkom društvu imaju dovoljno moći da zadaju strah policiji pokazuje do čega nužno dovode godine nerješavanja zločina koji tada prestaju da budu izuzetak, a postaju pravilo.

Zbog toga je, i pored pobrojanih mana, "Zulu" neobičan noir u kome je politička komponenta često sumornija od slučaja koji se istražuje. Iako je krimogeni element znatno slabije razrađen od sociološkog, njihova smješa je dovoljno eksplozivna da se Saleovo djelo nametne kao jedan od upečatljivijih ovogodišnjih trilera.

( Radenko Savić )