STAV UREDNIKA
U ime bota i sina
Poput botova koji ne mogu da razumiju sadržaj, ali reaguju na ključne riječi, povod za kritiku nečega u Crnoj Gori je uvijek „ko“, a ne „šta“
Nakon što je u duhovnoj borbi porazio i nadživio svog nemezisa Sai-babu, borac protiv masonerije, evolucije, pušenja, Joil Bulatović se vraća svojim igumanskim aktivnostima, vjerovatno razmišljajući o blasfemičnosti podgoričkih Transformersa. Ne sumnjajući u svoju bezgrešnost, potpuno uvjeren da savršeno vlada odnosom ljudske anatomije i božijih zapovijesti, a prestravljen jeretičkim potencijalom donatorstva, Joil se zavlači u svoju duševnu garsonjeru i savjetuje da se ne spasi život. Njegova preporuka nije „samo njegov stav“, jer duhovnik mora biti svjestan da njegov uticaj i autoritet kod vjernika čine njegove savjete naredbama.
No, Joil nije ni prvi ni posljednji čiju čašicu neodgovornosti i samoživosti prate cisterne uticaja, ali jeste među brojnima koji su se zaštitili od kritike plaštom organizacije kojoj pripadaju. Botovska reakcija dobrog dijela javnosti pokazuje da u svim sferama društva postoji dimenzija nedodirljivosti. Poput botova koji ne mogu da razumiju sadržaj, ali reaguju na ključne riječi, povod za kritiku nečega u Crnoj Gori je uvijek „ko“, a ne „šta“. Zamjena teza da se ne „napadaju“ druge vjerske organizacije, da je sve dio propagande i medijske hajke, savršeno odgovara matrici kojom DPS odgovara na kritike, samo zamijenite Joil u Miško Vuković, i SPC u DPS/država modul.
Dobar dio kritičara vlasti samo prati obrazac ponašanja u sistemu koji je postavljen na dogmatsko-mediokritetskim pravilima da postoje stvari koje su izvan kritike i sprdnje. Da ironija bude veća, kada se dirne „tamo gdje se ne smije“, žrtve sistema i njegovi ogorčeni protivnici koriste upravo jezik tlačitelja, da bi odbranili svoje stavove i izbjegli nelagodu promišljanja.
Zato je moguće da iz „anti-sistemskih“ struktura čujete da „niko nema pravo da napada tvog mitropolita, kakav god da je“. Nastaje apsurdna podjela na beskičmene grupe koje su se pokorile pred različitim subjektima, jer se stvara alibi za strukture koje po istom kriterijumu mogu u toj tezi da mitropolita za premijera, šefa partije, direktora...
Jednu grupu čine oni koji su domaći revolucionari, a vanjski konzervativci. Oni se zalažu za promjene i rušenje postojećeg sistema u svojoj zemlji, ali zato vrlo srčano brane razne diktatorske režime širom svijeta, jer se radi o „stranoj zavjeri“, bez obzira na to što su argumenti protiv tih vlasti isti kao u Crnoj Gori. Spoljno-politička promišljanja bitna za Crnu Goru se potom svode na već utvrđeni spisak prijateljskih i neprijateljskih država i organizacija i tu počinje i završava se svaka principijelnost. Pritom je sve začinjeno teorijama zavjere utemeljenim na pseudo novinarskim radovima na nikadčuo.com sajtovima.
Drugu grupu čine domaći konzervativci, a vanjski revolucionari. Oni glasaju DPS ili pridružnice, zadovoljni su sistemom, ali podržavaju revolucije od Arapskog proljeća pa nadalje... Njih ne interesuju radnici KAP-a, ili Radoja Dakića i to što se maltretiraju godinama, njih zanima da se za Facebook slikaju sa porukom „Spasite nigerijske djevojčice“. Mnogo je glamurozniji problem radnika aerodroma u Frankfurtu, nego Zećanina koji ne može da proda lubenicu jer nema vezu u opštini.
Jedna grupa je oštro protiv ulaska u NATO i svoje argumente bazira na privrženosti pacifizmu i neutralnosti, ali će istovremeno poželjeti „majci Rusiji“ svu sreću u ratu. Sa druge strane je klika koja se plaši i da pomene da je i Crna Gora bila bombardovana i koja bi gazila preko sopstvenog dostojanstva da se ne bi uvrijedio neki evroatlantski činovnik. Ta klika smatra da je svaki protivnik NATO-a primitivac, ali sa druge strane ima advekatan odgovor: svako ko je za ulazak u NATO je plaćenik i izdajnik.
Te grupe se nerijetko i u potpunosti poklope, jer ih karakteriše hiper senzibilnost i sklonost humanitarnom terorizmu gdje će pokazati svoju superiornost u odnosu na ostale. Tako njih više od drugih pogađaju humanitarne katastrofe po svijetu, pa se raspekmeze po društvenim mrežama i iz regionalnih poplava izvlače lešinu Jugoslavije, države koje su upravo takvi i ubili. Jer ta humanost traje do onog trenutka kada masa zaurla i pozove na obnavljanje smrtne kazne.
Grupe savršeno komplementiraju jedna drugoj i na mitološko-mentalitetskom nivou. Ono što vole da zovu „crnogorski i balkanski mentalitet“ i fraze poput: takvi smo ti mi - nije ništa drugo do izgovor. Tako DPS mentalitetskim problemima pravda ekonomske i političke blamove, održavajući priču o oduvijek junačkoj i slobodarskoj Crnoj Gori, gladivši ego onima koji bi radije bili uljuljkani u ono što je bilo, nego preispitivali što je sada. Jer teritoriju državom čine ljudi, a oni su onakvi kakvi jesu jer su tako izabrali da se ponašaju, a ne zato što su njihove akcije u potpunosti mentalitetski uslovljene. Nije Crna Gora po difoltu (folderu) ni junačka ni kukavička - kako ćemo ostati zapisani zavisi od toga hoćemo li pravdu žrtvovati da nam se ne bi oznojila zadnjica. Sjetite se Beransela, pa vidite kako može drugačije, kako ne smeta ni mentalitet, ni etnicitet, ni pol, ni godine. Oni su samo izabrali drugačije, i zato su i uspjeli.
Drugačije ne može kada drskost, nekultura i bahatost vladajuće klase nije ništa drugo do afirmacija mafijaških metoda vođenja države. Mangupsko-populistički pristup političkim i društvenim fenomenima podstiče one manje suptilne mafijaše da nastave da se ponose zatvorskim selfijima, vitlanjem oružja ispred djece i trudnica i junačkim razbijanjem lobanja metodom sedam na jedan.
„Smrt dogme je rađanje morala“, piše Kant, a junačkog i slobodarskog građanina Crne Gore nema dok se mini bogovima pravda ono što se pravdati ne može, jednako DPS Milom, a SPC Amfilohijem. U ime bota i sina...
( Srdan Kosović )