Ko posljednji izađe, neka ugasi svjetlo

***

Negdje 2008. godine, u vrijeme sveopšte rasprodaje nekretnina i u sam osvit svjetske ekonomske krize, pojedinci iz civilnog sektora su u tajnosti dobili zanimljiv dokument. Bio je to arhitektonski plan novog hotela „Mogren“. Koliko pamtim, monumentalno zdanje je imalo sve osobenosti ruskog baroka, a i po koju kupolu u stilu Vasilija Blaženog. Neki bi rekli da mu mane nije bilo, pa da je na Nevskom prospektu. Ali, samo na Nevskom. Na pjeni od Jadrana, sve je djelovalo groteskno. Uz asketske zidine i ambijent malog mediteranskog grada, ovaj objekat bi predstavljao najsuroviju moguću degradaciju tradicionalne graditeljske baštine.

Potom je kriza sve „poravnila“, plan potonuo u zaborav, a oni koji su ga vidjeli tješili su se da je sve bilo samo ružan san i da nema toga ko bi dozvolio sličan graditeljski zločin. Ali, ne lezi vraže. Sve se ovog ljeta iznova pokrenulo i ustalasalo. Nakon zatvaranja „Mogrena“, koje je podsjećalo na preciznu antiterorističku intervenciju, čulo se za plan izgradnje novog, dramatično većeg objekta, moguće i sa stanovima za prodaju. Pitanje je samo hoće li to biti ono „nevsko“ zdanje, premda su i sami novi odnosi u prostoru i posebno visina hotela dovoljni da „ugase“ neponovljivost ambijentalne cjeline i sam Stari grad.

Za sad smo ludi od sreće što Kotor ipak neće biti izbrisan sa spiska svjetske kulturne baštine. Do kada - ne znamo.

***

Kada je novi zakupac preuzeo budvansku marinu, napravio je divan gest - pozvao je lokalne barkariole na razgovor, ističući kako mu je značajno mišljenje mještana koji uz more i sa morem žive od rođenja. Niko nije ni pomislio da bi se ipak mogle obistiniti riječi ponekog sumnjičavca: da će se na kraju svi sa žaljenjem sjetiti prethodnog zakupca.

Ubrzo su sa lokalne rive počeli nestajati preostali mediteranski znaci. Drugačiji režim je smjesta uklonio vedre ribarske pošalice uz more, kraj koče i tezge sa ribom. Budni čuvari su, bez zazora i stida, počeli „dizati“ mještane sa njihovih vjekovnih „posta“ na obali. Sve moguće klupe, pa i tri stare betonske, prefarbane su u bijelo. Umjesto rustičnog i suštinski uvijek čistog betona ili masivnih željeznih nosača, sada se kočoperila zaprljana, sintetička bjelina nečega što više nije bilo dio budvanske rive. „Voda je počela stizati do poda“ kada je bijelom masnom bojom prefarbana i kamena bitva. Jedan ribar reče da su sljedeće na redu vjerovatno palme i drveće u parku, a potom, ko zna, i same drevne zidine. Jedna investicija je, ipak, bila sasvim izvjesna - dobrih sto kila bijele farbe.

***

Na red je, naravno, došla i Pizanica, mala plaža uz same zidine, opet vjekovna „posta“ mještana i njihovih gostiju. Omiljeni dio Pizanice je za „lokalce“ oduvijek bilo Kamenje. Tu bi starije žene lakše sjele na povisoki kamen, našle se sa drugaricama, razmijenile novosti i otplivale, a onda hitro otišle da u svojim „kužinama“ nastave da „šufigaju“ ručak. Novi vlasnik je uredio prilaz pored zidina, a drugi dio plaže namijenio svom restoranu. Do Kamenja se više nije smjelo, a kad je jedna mještanka to ipak uradila, zaštitar je otjerao lakonskim povikom: „Metla!“ Tek tada su građani osjetili da u igri više nije bila samo Pizanica već i osnovno ljudsko dostojanstvo. Osjetiviši problem, zakupac je „oslobodio“ Kamenje, ali je gorčina građana ostala. Sada više nije bilo sumnje da je moguće „pomesti“ i sam milenijumski grad, njegove građane, način života i duh mjesta.

Pokazalo se da je onaj poziv novog vlasnika ipak bio magla za oči i med za uši. Volju mu učini, posao mu ne završi, rekli bi stari. Jer krajnji cilj je: „Metla!“ O tome odavno svjedoče i brojne rampe, ograde i rešetke, koje omeđuju sve uže staze za sprovođenje građana.

**

Iako se krivica za degradaciju naših primorskih gradova najlakše pripisuje „mekim“ primorcima, lakim na paru i kompromis, nije drugačije ni na sjeveru ni u centru naše lijepe domovine. Uostalom, potreba da se zaštiti dostojanstvo (ako već ne ekonomska i druga održivost) dolazi sa obje strane: i od građana i od onih koji im sude ili donose političke odluke. Ne može biti da nadležni (ma ko to bio), ne znaju da vlasništvo nad gradovima i nad državom ne bi smjeli da imaju investitori.

Da bi primorski gradovi imali vrijednost koju imaju, i to upravo za nove investitore, u njih se moralo ulagati milenijumima. Taj čudesni mozaik mediteranskog grada je nastajao tako što je svaki naraštaj dodavao svoju kockicu, ritmom sitnih promjena. Zato iz njih struji i grije vas toplina urbaniteta. I kada su ulice puste, na njima slutite ljude; iza zatvorenih škura čujete glasove, iskušavate mirise, osjećate se zaštićeno od haosa brisanog prostora. Upravo zato se najteža „rovovska bitka“, pa i oružani obračuni, vode za prostore u i oko naših starih gradova. Juče Budva, danas Kotor, a kad ih sve „pometemo“, investitori će graditi nove stare gradove. Od Tivta (gdje je to već najavljeno) pa sve do Žabljaka.

Ko posljednji izađe neka ugasi svjetlo.

( Božena Jelušić )