Da požali, ka’ da bi pomoga

“Jeste da je strašno pobiti ljude… Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu“ (mitropolit Amfilohije o istrazi poturica)

Konačno jedna dosljedna i jasna priča. Pričamo ono što znamo, eh da još znamo što pričamo. Sav posao oko utvrđivanja identiteta svodi se, logikom stvari, na isključenje drugih - prvo iz pojma - potom po potrebi i iz života. Zarad identiteta i istosti svoje, dabogme. “I to treba imati u vidu”, pošteno nas upozorava mitropolit. Elem, nije prestrašno kad se mi takovijem načinom identifikujemo, kad na toj putanji pokazujemo čemu smo vični, što znamo i kako radimo to što znamo. “Propojaće pjesma od užasa”, potvrdilo se nebrojeno puta i od vladike Rada naovamo. Ništa stoga, ako očarani, zatvoreni identitetom, “vjerni sebi” kao slijepoj istosti, iznevjerimo supstancu, “izvitu iskru” i ljudski smisao svoga postojanja. Ako postanemo zločinci i ubice na kraju krajeva.

Uprkos tolikoj i takvoj žrtvi, ozlojeđeni i jalovi , tavorimo beslovesno, pak sve “vjerniji sebi”, spontano kopnimo i sve nas manje ima. Nije da se ne trudimo, jotujemo iz petnih žila, pojemo uz gusle i šargiju kol’ko igđe možemo, komponujemo stoprocentne Crnogorce i Bošnjake, patriotski akademici pišu ovih dana stariji, izvorniji i ispravniji Gorski vijenac… Država odlučno uzima stvar duhovne vertikale u svoje ruke… cijepanje narodnog bića nezadrživo napreduje i bliži se samom jezgru - dva rođena brata, po osnovu obavezujućih smjernica politbiroa te državotvornog “razbistravanja”, otisnuše se raznorodnim pravcima i porinuše u nova prepoznavanja i identitetske avanture.

Nije teško zamisliti u evropeizirajućoj Crnoj Gori blizance koji su politički inspirisani, odabrali i determinisali vlastitu prošlost, pak je jedan Crnogorac, drugi Srbin, Musliman ili Bošnjak. Potonji mogu još da birkaju pak da se “osjećaju” kao Crnogorci, Srbi ili Hrvati. Svi govore, obaška, istovjetnim raznoimenim jezicima. Reče jedan Podgoričanin, član nijedne Akademije: “Ako sam promijenio vjeru, nijesam rod i narodnost”. Akademici ga zblanuto i razočarano gledaju.

Jedan narod nekolike vjere

Povremena prosvetiteljska mitropolitiva kritika partijskih ideologa koji pučanstvu samovoljno i samovlasno postavljaju, propisuju i definišu nove smjernice u pogledu identiteta, jezika i „duhovne vertikale“ sama sebe unižava padom na nivo tih istih „inovatora“, priprostih i priučenih Staljinovih „inžinjera duše“. Osporavanje neodgovornih, jednoumnih i nezgrapnih reformatora svekolike duhovne baštine, biva neophodno i dobija puni smisao, tek kad budi snagu i uspijeva graditi jezik onih, koji misle zajedno i misle dalje, ako pokreće naprijed, proširuje i osvjetljava horizont sporazumijevanja svekolikog ljudstva Crne Gore. Suprotno od korumpiranih „identitetlija“ koji proizvode maglu i igrokaze dok njihovi poslodavci neometano i posvećeno obavljaju posljednji čin privatizacije.

Ovim načinom mitropolit slijeće međ’ kokoške, u „arheologiju“ i istorijske teme u potrazi eliksira za vječni život okamenjene vlastodržačke klase koja suvereno pliva u bari korisnih nejasnoća i loše beskonačnosti. Čeprkati po pepelu prošlih bitaka i sukoba znatno je bezbjednije neg’ se opeći se na žaru današnjice, na poprištu gdje traje borba oko preostalih narodnih i državnih resursa. Želimo vjerovati da mitropolit nije svjesni saučesnik tekuće maskarade, a u vezi prikrivanja udruženog poduhvata, ekonomskog, moralnog i duhovnog pustošenja crnogorskog naroda. Da ne vidi kako jedni te isti djelatnici, hitro veoma, vrše ekonomsku „tranziciju“ i rastur narodne imovine, ali su većma dremljivi, ravnodušni i spori do nepokreta u „implementiranju“ demokratije i pripadajućeg principa smjenljivosti vlasti.

Ne vidjeti, pritom, desetine hiljada obespravljenih radnika i nezaposlenih građana nad provalijom beznađa. Dok napušteni od svih, gomilaju i gutaju poniženje i srdžbu. A mogao bi i trebao da ih čuje mitropolit crnogorski i primorski. Ko će ih čuti ako ne On - sada, kad su ostali bez glasa.

( Ratimir Vujačić )