U čast 100. godišnjice potapanja: "Zenta" se nije predala

„Dim na horizontu, deset milja južno od nas! Pet neprijateljskih brodova na vidiku!“ - uzviknuo je osmatrač iz koša pramčanog jarbola stare austrougarske krstarice „Zenta“. Komadant broda, kapetan fregate Paul Pahner, naredio je uzbunu i svi članovi posade zauzeli su borbene stanice.

Vidjevši da se suočava sa brojno nadmoćnim neprijateljem, Pahner je naredio da se krstarica „Zenta“ i razarač „Ulan“, koji je dopratio do trenutne pozicije između Bara i Ulcinja, okrenu za 180 stepeni i uzmu kurs nazad, prema Boki Kotorskoj. Brzina je povećana do maksimuma, dovučene su granate.... Pozornica za prvu bitku ratnih brodova u Prvom svjetskom ratu, tog 16. avgusta 1914. godine, bila je postavljena...

Samo desetak dana prije ovog sudbonosnog susreta na pučini između Bara i Ulcinja, u Evropi je počeo do tada najveći ratni sukob u istoriji čovječanstva.

Boka Kotorska, bila je druga po važnosti vojno-pomorska baza Kuk Kriegmarine - austrougarske Carske i Kraljevske ratne mornarice, koja je u to vrijeme bila osma po snazi ratna mornarica svijeta. Krstarica „Zenta“ 28. jula 1914. zajedno sa još šest razarača, prekomandovana je iz Pule u Boku, da bi se priključila Prvoj krstaričkoj diviziji i počela sprovoditi akcije pomorske blokade luke Bar - jedine luke male Kraljevine Crne Gore.

Austrougarski brodovi izbjegavali granate kojima su ih gađali crnogorski topovi sa Lovćena

Već 8. avgusta „Zenta“ i njoj identična krstarica „Szigetvar“, u pratnji dvije torpiljarke i razarača, sa mora su bombardovale luku Bar i radio-stanicu na Volujici. Ispaljeni su prvi hici pomorskog rata na Jadranu u kojem su Austro-Ugarima tada jedinu prijetnju predstavljali saveznici Crne Gore - moćne ratne mornarice Francuske i Velike Britanije, koje su u Jadran tada počele povremeno slati svoje ratne brodove. Austrougarski ratni brodovi iz Boke, u zalivu su izbjegavali granate kojima su ih gađali crnogorski topovi sa Lovćena, povremeno isplovljavajući južno ka Baru da napadaju tamošnju radio-stanicu i blokiraju luku.

Sunce još nije obasjalo Tivatski zaliv tog 16. avgusta 1914. godine, kada su dva austrougarska ratna broda u 4 sata ujutro pokrenula svoje strojeve i lagano se uputila ka izlazu iz Boke. Jutro je bilo mirno, sa tek nešto malo južnog vjetra, pa su mornari sa austrougarskih brodova već pomišljali kako će im to biti još jedan, u ratnim okolnostima veoma poželjan, dosadan dan.

Sve se promijenilo oko 7.45 sati kada su sa „Zente“, koja je plovila blizu Bara, u pravcu juga primijetili oblake gustog dima koji je izlazio iz dimnjaka pet britanskih oklopnih krstaša. Njihove parne mašine „ložene“ su do krajnjih granica kako bi se brodovi što brže približili usamljenoj maloj autrougarskoj krstarici kojoj u takvim okolnostima, od nje još manji i slabije naoružani „Ulan“, nije mogao puno pomoći.

Vidjevši mnogo nadmoćnijeg neprijatelja, komadant „Zente“, kapetan fregate Paul Pahner, okrenuo je svoj brod ka sjeverozapadu, krenuvši u povlačenje prema Boki. Samo desetak minuta kasnije, međutim, sa „Zente“ su uočili i mnogo veću armadu neprijateljskih brodova koja im se punom brzinom približavala bočno iz pravca zapad-jugozapad. Austro-Ugari su bili uhvaćeni u najnezgodniji, tzv. kliješta-manevar, a neprijatelj-združeni francusko-britanski pomorski sastav pod komandom francuskog admirala Buea de Laperjerea bio je upravo zastrašujući.

„Brodovi su se približavali velikom brzinom. To je bila francuska flota koja nas je na nas plovila u lovačkom trku,“ navodi se u službenom izvještaju komadanta „Zente“ komandi austro-ugarske Ratne mornarice. Kopija ovog dokumenta, napisanog u Kastel Lastvi 18. avgusta 1914, čuva se u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru.

Olupina je grob 173 hrabra pomorska ratnika, a u njihovu slavu crogorski i ronioci iz Mađarske i Austrije u više su navrata na ostatke broda postavljali vijence

Na malenu i staru austro-ugarsku krstaricu i još manji razarač, koji su se užurbano povlačili prema Boki, ustremilo se 17 mnogo većih, jačih, modernijih i bržih britanskih i francuskih bojnih brodova, oklopnih krstaša i krstarica predvođenih tada super-modernim francuskim bojnim brodovima-drednotima „Courbet“, „Jean Bart“ i praćenih sa još 20-tak razarača.

Kapetan "Zente" odlučio da prihvati borbu

„Zenta“ je tada već bila zastarjeli brod - ova krstarica od 2.543 tone punog deplasmana, izgrađena je još 1899. godine u Puli. Maleni austrougarski ratni brod dug 97 metara, sa klipnim parnim strojevima, mogao je postići maksimalnu brzinu od tek nešto preko 21 čvor, mnogo manje od brzih francuskih krstaša i modernih bojnih brodova koji su ga pogonili. Prema „Zenti“ se ustremilo preko 200 topovskih cijevi velikog kalibra.

Uprkos takvim okolnostima, svjestan da sa „Zentinom“ malom brzinom nema šanse da umakne neprijatelju, kapetan fregate Pahner je odlučio da prihvati borbu. Mnogo agilnijem i bržem „Ulanu“, pod zapovjedništvom kapetana korvete Egona Panfilija, Pahner je naredio da se odvoji od „Zente“ i vozeći svom snagom, uputi ka Boki, gdje je austro-ugarski razarač, vozeći u cik-cak između vodenih stubova koje su, padajući u more u neposrednoj blizini broda podizale granate Engleza i Francuza, ipak srećno stigao nešto poslije 10 časova.

„Vidjevši da smo opkoljeni i da nam naša mala brzina ne dozvoljava da se probijemo, promijenio sam kurs i naredio da se uputimo bliže obali u rejonu Kastel Lastve. Namjera mi je bila da se, boreći se, dohvatimo Boke, a u isto vrijeme i da priđem obali kako bismo pružali manji cilj neprijateljskim atrijercima, odnosno da mojoj posadi dam izgled u spasenje ako bih bio primoran da potopim brod. Ako ovaj pokušaj ne bi uspio, bio sam odlučan da dajem otpor do uništenja,“ navodi Pahner.

Vodeći francuski brod, krstarica „Jurien de la Graviere“, ispalio je dvije granate ispred pramca „Zente“ simbolično pozivajući austrougarski ratni brod na predaju.

„Odgovorio sam im isticanjem svih zastava na brodu i podizanjem velike ratne zastave Carske i Kraljevske ratne mornarice na glavni jarbol,“ bila je prkosna i hrabra odluka zapovjednika „Zente“.

Odmah zatim Francuzi i Britanci, sa udaljenosti od 10 do 12 kilometara, u 8.40 sati otvaraju silovitu vatru. Granate su padale sve bliže i uskoro je „Zenta“ ogromnim projektilom od 305 milimetara pogođena u mašinski prostor.

„Rasprsnuti djelovi te granate pokidali su desni glavni parovod, na mjestu ubivši upravitelja stroja Fridriha Rotera, kao i gotovo svo mašinsko osoblje, a obje naše parne mašine su prestale sa radom,“ zapisao je Pahner. Izgubivši pogon, „Zenta“ je postala još lakša meta.

Kapetan naredio da se se sve tajne šifre i povjerljiva dokumenta unište

„Poslije onog kobnog metka, morao je svako na brodu slutiti sudbinu koja ga očekuje. Para pod pritiskom je svom silinom izbijala u uništenom mašinskom prostoru i kroz šupljine izbijala na palubu, zavivši čitav brod u bijeli oblak. U tim trenucima davali su oficiri, zastavnici i aspiranti uzoran primjer posadi da istraje na svojim borbenim položajima. Naredio sam da se 'Zenta' i dalje bori, mada je naša vatra radi velike udaljenosti obećavala malo uspjeha, kako bismo ostali vjerni časti oružja i tradicijama mornarice,“ sjećanja su komadanta Pahnera.

Granate Francuza i Engleza nastavile su nemilosrdno razarati „Zentu“ koja je prkosno odgovarala na paljbu ne pristajući da se preda i spusti svoju zastavu. Razoren je komandni most, radio-stanica, brodska bolnica, u potpalublju su izbili požari koje se ni najvećim angažovanjem posade više nisu mogli ugasiti. Uskoro je jedna granata probila i brodski trup ispod vodene linije i više niko nije mogao zaustaviti neminovno potonuće „Zente“. Pahner je naredio da se se sve tajne šifre i povjerljiva dokumenta propisno unište, ali i da se sva preostala torpeda na brodu ispale na neprijatelja.

„Tada sam zapovijedio da se brod napusti. Svi oficiri, zastavnici, pomorski aspiranti i kadeti, pokazali su divljenja dostojnu hrabrost i hladnokrvnost“- germanski hladnokrvno i precizno prisjećao se tih teških trenutaka Pahner. Nakon što su njjegovi ljudi skočili u vodu i komandant je napustio „Zentu“ pretvorenu u buktinju koja je polako tonula.

„Okrenuvši se u vodi, spazio sam da se na krmenoj palubi, koju sa mosta zbog vatre i dima nisam prethodno mogao vidjeti, nalazi još pomorski zastavnik Maks fon Kramer i nekolicina ljudi. Radi toga sam otplivao natrag, ponovno se popeo na „Zentu“ i naredio im da skaču u more, a sam sam napustio brod pred samu njegovu propast. Pošto sam otplivao na nekih 100 metara, ispravila se 'Zenta' tako da joj se pramac podigao iz vode, a krma skliznula pod more i brod je tako potonuo sa razvijenim svim zastavama. Jedno iz mnogih grla spontano i glasno 'Ura!' posade koja je plivala u vodi, ispratilo je iščeznuće broda“, opisuje Pahner najteže trenutke u kojima su austrougarski mornari ipak odali posljednju počast svom brodu.

Brodolomci plivali 10 sati do obale

Nakon potonuća „Zente“, britanski i francuski brodovi nisu ni pokušali da pruže pomoć brodolomcima iako su ih na to obavezivale odredbe međunarodnog ratnog i pomorskog prava. Preživjelih 139 ljudi sa „Zente“ ostavljeno je u moru na oko 5 milja zapadno-jugozapadno od današnjeg Petrovca. Takav postupak Francuza i Britanaca osudila je gotovo sva svjetska štampa.

Najvećem broju austrougarskih mornara i oficira trebalo je 10 sati da plivajući stignu do obale, a dijelu njih pomoglo je i mjesno stanovništvo koje je za to dobilo odobrenje crnogorskih vojnih vlasti.

„Grupi u kojoj sam se i ja nalazio, bila je u blizini kopna ukazana pomoć od čamaca iz mjesta, koji su imali zastave Ženevske konvencije. Pošto nismo htjeli da padnemo Crnogorcima u ruke, dali smo se iskrcati na greben Svetog Domenika (Sveta nedjelja). Neobučeni, malaksali i bez oružja, nismo mogli nekoliko sati kasnije, dati nikakav otpor crnogorskim vojnicima koji pod vođstvom jednog crnogorskog oficira, došli da nas odvedu u jednom čamcu. Postali smo ratni zarobljenici i bili smo smješteni u napuštenu zgradu komande stanice u Kastel Lastvi, nahranjeni i koliko-toliko obučeni. Opštenje sa momčadi koja je bila odvojeno od nas smještena, bilo je zabranjeno, a ranjenici su bili koliko se dalo, previjeni i njegovani,“ opisuje Pahner prve trenutke svog ratnog zarobljeništva u Crnoj Gori.

“Iako mi nije pod opisanim prilikama, bilo dano da nanesem gubitaka neprijatelju, ipak se nadam da sam u ovoj nejednakoj borbi protiv jedne poplave od premoći, postigao moralni uspjeh”, napisao je komandant Pahner

On i 138 članova posade „Zente“ među kojima su bila i dva Bokelja - Ivan Brković iz Perasta i Kosto Nikaljević iz Grblja, iz zarobljeništva su oslobođeni u januaru 1916. kada je austro-ugarska vojska osvojila Lovćen i Cetinje, a Crna Gora zvanično potpisala svoju kapitulaciju.

Iz ugla Francuza i Britanaca, uništenje „Zente“ kao prvog austrougarskog broda potopljenog u Prvom svjetskom ratu, bilo je uspjeh. Pomorski istoričari i stručnjaci se, međutim, slažu u ocjeni da je ishod te operacije u kojoj se flota od skoro 40 francuskih i britanskih brodova ustremila na dva mnogo manja i slabija austrougarska plovila, bio u najmanju ruku slab. „Zenta“ jeste uništena, ali je „Ulan“ pobjegao Britancima i Francuzima koji su u žaru borbe, ometali jedni druge u gađanju neprijatelja. Njihovo gađanje je bilo toliko loše da je toj impozantnoj floti trebalo ukupno preko 500 ispaljenih granata da potope malu austrougarsku krstaricu, što je praktično mogao i trebalo da uradi samo jedan francuski ili britanski oklopni krstaš i to sa mnogo manjim brojem ispaljenih projektila.

„Iako mi nije pod opisanim prilikama, bilo dano da nanesem gubitaka neprijatelju, ipak se nadam da sam u ovoj nejednakoj borbi protiv jedne poplave od premoći, postigao moralni uspjeh,“ rezimirao je prije 100 godina kapetan fregate Paul Pahner svoj izvještaj komandi austro-ugarske Ratne mornarice o herojskoj borbi i potonuću najvećeg ratnog broda koji počiva u crnogorskim teritorijalnim vodama.

Zarobljenici se vratili i obnovili kapelu

U znak zahvalnosti za pruženu im njegu, preživjeli ranjenici sa „Zente“ su lokalnom ljekaru u Kastel Lastvi, nakon završetka rata, poklonili srebrnu kutiju sa izgraviranim svojim imenima, kao i prizorom broda koji tone.

Posada krstarice 1923. godine je u znak sjećanja na svoje najveće životno iskušenje, na hridi Sveta nedjelja pred Petrovcem, gdje su se austrougarski brodolomci domogli kopna, potupno obnovila razrušenu malu kamenu kapelu posvećenu Svetom Domeniku, a koju je originalno u 17. vijeku kao porodičnu zadudžbinu izgradio kapetan Luka Medin iz Kastel Lastve.

Godinama nakon toga, veterani sa „Zente“ su ovdje svakog 16. avgusta dolazili da zapale svijeće u spomen na svoja 173 stradala druga, poginula prilikom potonuća krstarice. Nakon nekoliko decenija, ovaj običaj je nažalost nestao zajedno sa posljednjima od onih koji su na ovoj maloj hridi u avgustu 1914. našli spas, a spomen stradalim herojima sa „Zente“, sada odaje samo poneki rijetki poznavalac ove priče među turistima iz Austrije i Mađarske.

Već 100 godina „Zenta“ leži na dubini od 64 do 73 metra u blizini Petrovca, što je čini dostupnom samo iskusnim roniocima koji rone koristeći gasne mješavine. Olupina je grob 173 hrabrih pomorskih ratnika, a u njihovu slavu crogorski i ronioci iz Mađarske i Austrije u više su navrata na ostatke broda u podmorju Petrovca, postavljali vijence. O „Zenti“ i ronjenju na njenu olupinu u Austriji je snimljen i kraći dokumentarni film, a osim nekolicine rijetkih zanesenjaka poput hercegnovskog ronioca Dragana Gačevića koji je vodio više ronilačkih ekspedicija i napisao poglavlje svoje knjige „Podmorje Crne Gore“ posvećeno „Zenti“, u našoj javnosti se generalno malo zna i pažnje poklanja činjenici da se prije tačno 100 godina upravo u vodama našeg primorja, desila prva bitka ratnih brodova u Prvom svjetskom ratu.

Projekat Amazing Montenegro realizuju mediji i Portonovi kao strateški partneri. Predstavljamo vam jedinstvene ljude, događaje, tradiciju, kulturu, istoriju...

( Siniša Luković )