Zoe Valdes: Umjetnik nije iznad svega, ali njegova umjetnost jeste

„Žena koja plače“ je roman kubanske spisateljice Zoe Valdes o fatalnoj ljubavi Pabla Pikasa i Dore Mar, o samoći i onima koji imaju vjeru u umjetnost i strast koja nema granice. Ljubavnica, muza i naposljetku žrtva velikog umjetnika, Dora Mar odlazi na putovanje u Veneciju koje će predstavljati prelomnu tačku u njenom životu.

Po povratku u Pariz, povući će se u samoću i zauvijek zatvoriti u svoj stan. Drugi narativni tok romana „Žena koja plače“ prati jednu književnicu koja priprema roman o životu Dore Mar, nadrealistkinje i umjetnice koju je krasio veliki talenat, sve dok u njen život nije ušao Pablo Pikaso. Četrdeset godina nakon smrti genija iz Malage, Zoe Valdes proniče u dušu žene koja je bila spremna na sve zarad ljubavi.

Kroz nesvakidašnju pripovijest o životu Dore Mar, autorka nas vodi od okruženja pokreta koji je snažno obilježio tridesete godine XX vijeka, do venecijanskih kanala i ulica u kojima je Dora provela posljednje dane u javnosti. Između prizora Kastrove Kube i pariskog egzila, Zoe do tančina opisuje veličanstvene nadrealističke fotografije Dore Mar i slikovito predočava vrline i mane jednog od najvećih genija svih vremena, Pabla Pikasa. Roman „Žena koja plače“ objavila je Laguna u prevodu sa španskog Bojane Kovačević-Petrović.

Otac Dore Mar bio je Josip Marković, rođen u Sisku u Hrvatskoj. Studirao je arhitekturu u Beču i Zagrebu. Došao je u Francusku 1896, a četiri godine kasnije imenovan je za komesara austrougarskog paviljona Svjetske izložbe u Parizu. Tamo je upoznao Žili Voazan, provincijalku rođenu u Konjaku 1877. Sa njom je dobio kćerku Anrijetu Teodoru Marković, 22 novembra 1907. Sa tri godine Dora je otputovala sa roditeljima u Buenos Ajres, gdje je njen otac radio i obogatio se gradeći zdanja i spomenike. Do njene trinaeste godine živjeli su u Argentini a potom su se vratili u Pariz.

Zoe Valdes rođena je 1959. godine u Havani. Značajno je ime među novim hispanoameričkim piscima, i spada u sam vrh te književnosti u egzilu. Filolog po struci, između 1983. i 1988. godine radila je pri Unesku i u Odjeljenju za kulturu kubanske misije u Parizu.

Godine 1988. vratila se na Kubu, gdje je učestvovala u slikarskom pokretu u Havani, radila kao scenarista i bila zamjenik direktora časopisa „Sine kubano“. Objavila je pet pjesničkih zbirki i dvadeset dva romana, među kojima su „Dala sam ti život cio“, finalista Nagrade Planeta 1996; „Morske vučice“, Nagrada za roman „Fernando Lara“ 2003; „Vječnost trenutka“, Nagrada grada Torevjeha 2004; „Ples sa životom“ i „Svakodnevno ništavilo“.

Objavila je i četiri zbirke priča, kao i dvije knjige za djecu. Ima špansko i francusko državljanstvo, a država Francuska joj je uručila Orden viteza umjetnosti i književnosti. Dodijeljena joj je titula počasnog doktora nauka Univerziteta Valensijen u Francuskoj i Velika zlatna medalja grada Pariza za doprinos ljudskim pravima i za blistavu književnu karijeru. Njena djela nailaze na izvanredan prijem kod kritičara i čitalaca, a prevedena su na preko trideset jezika. Zoe Valdes živi u Parizu, odakle je i govorila za ART Vijesti.

Šta Vas je podstaklo na pisanje knjge „Žena koja plače“?

" Izazov za pisanje „Žene koja plače“ je bio rad Dore Mar, donekle nepoznat, pored toga što je ona bila najveći nadrealistički umjetnik svog vremena, kada je fotografija u pitanju. Onda je došla njena sentimentalna priča, njena ogromna ljubav prema Pikasu. Nisam htjela biografiju, htjela sam da se identifikujem sa njom, kao žena i kao umjetnik, kao ljubavnica".

„Žena koja plače“ ima dva zapleta, jedan u današnjem vremenu a drugi u 1930-im. Možete li objasniti strukturu vašeg romana?

"Struktura je flešbek struktura filma, vrlo zgodna, ali nije precizna. Željela sam da otputujem u vrijeme Dore Mar, i da prikažem moje vrijeme, da pokažem kako stvaraju i kako vole žene danas, a isto sam istražila vrijeme u kome je živjela i fotografisala Dora Mar, na čijim se fotografijama takođe odslikava jedno društvo".

Pablo Pikaso je pored brojnih avantura imao sedam žena, muza, koje su ga inspirisale i sa kojima je živio. Zašto ste baš odabrali Doru Mar? Fransoaz Žilo, zbog koje je Pikaso napustio Doru, je još živa i imala bi puno toga da kaže, zar ne?

"O Pikasu se uvijek ima mnogo toga reći, pa čak i o mrtvom. Fransoaz Žilo je bila izgovor za napuštanje Dore Mar, jer ona se osjećala napuštenom već neko vrijeme, zato je napravila čuvenu, prvu i jedinu priču koja je postojala u toj epohi u vezi sa umjetničkim djelom, a to umjetničko djelo nije bilo nimalo veće niti bilo šta manje od „Gernike“. Pikaso nije mogao da podnese da je ona otkrila njegovu tajnu kao slikara kroz umjetnost kao što je fotografija".

„Žena koja plače“ je bila slavna Pikasova slika. Koja je veza naslova vašeg romana i ove slike? Da li ove riječi zaista opisuju Doru?

„Žena koja plače“ je serijal Pikasovih remek djela na kojima je on slikao Doru sa čudnim grimasama, kako uvijek plače. Veza sa romanom je ironična, jer kao što znate Dorini prijatelji je nikada nijesu vidjeli da toliko tuguje. Ona nije bila osoba koja vrišti niti se žalila. Ne, nije tako opisana. Dora Mar je „kreativna žena“. I u umjetnosti kao i u ljubavi".

Dora Mar je bila fotograf koja je zabilježila nastanak Pikasove „Gernike“, na koju je on uvrstio i njen lik. Po čemu je ona još za vas bila važna?

"Obje stvari su važne. Ona je autorka mnogih klasičnih fotografija nadrealizma predstavljenih prije „Gernike“.

Zašto je put u Veneciju bio važan za Doru? Šta to putovanje predstavlja u njenom životu?

"Po mom mišljenju ono je značilo posljednju vezu sa svijetom, svijetom umjetnosti. Nakon toga se povukla zauvijek, u svoje odabrano zatvaranje u samoću. Već je znala da je u to doba sve bilo gotovo u vezi sa ljubavi. A u vezi sa slikarstvom, ona je uvijek nastavljala da slika i slikala je sve do svoje smrti".

Jedan od junaka vašeg romana je i Lord Džejms. On se pojavljuje u oba narativna toka. Koje su njegove veze sa Dorom i Pikasom?

"To je upravo jedan od sukoba romana. Lord je bio drugi izbor zbog koga se Dora vratila u život, ljubav, življa nego ikada; ali među njima se ništa nije dogodilo, jer je shvatila da joj se Lord Džejms približio najprije zbog Pikasovog rada, a potom zbog nje. A pošto je Lord Džejms bio homoseksualac, osjetio je ogromnu ljubav prema Dori, nije prema njoj osjetio želju muškarca".

U romanu kažete da se Pikasova priznanja veličaju, dok se Dora svodi na ulogu poremećene ljubavnice. Čini se da su Vaše simpatije u ovom romanu na strani žene, Dore. Zašto je tako? A šta zamjerate Pikasu?

"Moje ljudske simpatije su više na Dorinoj strani nego Pikasovoj. A moje umjetničke simpatije su na obje strane. Pikaso je bio čudovište kao ljudsko biće, a kao umjetnik - bog. Nisam samo ja rekla ovo. To isto je rekla Dora".

Imate u romanu jednu lijepu konstaciju: „Na kraju krajeva, neslavne postupke ništa ne briše više i bolje od seksa i neokaljanog traga umjetnosti“. Znači li to da je vrhunskom umjetniku sve dozvoljeno? Možete li to pojasniti?

"Umjetnik nije iznad svega, sama njegova umjetnost jeste".

„Žena koja plače“ temelji se na stvarnim činjenicama, a ne na izmišljenim pričama. Kako biste žanrovski odredili ovu knjigu?

"To je roman istorijskih činjenica, to je fikcija. Roman odgovara svima. Roman prima sve, čak i poetsku liriku. Htjela sam da se priča kako je to nadrealan roman, ali ja ne mislim da jeste".

Vi već godinama živite u Parizu, ali ste sa Kube. Kako vas je život doveo u Pariz? Je li to bio dobrovoljan egzil ili nešto drugo?

"Nije, ako ste bili Kubanac u vrijeme kada sam napustila Kubu, nije se mogao izabrati egzil. Egzil je uvijek vezan, za žalost, za kažnjavanje. U Parizu sam imala prijatelje, a bila sam takođe pozvana da za godinu dana održim seriju predavanja. U toj godini je objavljeno „Svakodnevno ništavilo“, roman prouzrokovan mojim izgnanstvom. Od tada sam u Parizu".

Vaš roman “Svakodnevno nistavilo” prikazuje zivot na Kubi pod Kastrovom diktaturom kao bezvrijedan i besmislen. Šta nam možete reći o životu na Kubi danas?

"To je apsolutno isto. Prisustvo Raula Kastra je samo značilo pomak moći od brata do brata u komunističkoj dinastiji. Sada je još gore. Sada se ubijaju opozicionari na mutan način: Orlando Zapata Tamajo, Vilmar Viljar Mendoza, Laura Polan, Osvaldo Paja Sardinas i Harold Cepero, između ostalih... Krv i dalje teče kao u “Magbetu”, a oni posluju sa svijetom. Oni su Kastro".

Vaša knjiga “Cafe Nostalgia” bavi se proučavanjem života i ljubavi grupe kosmopolitski nastrojenih mladih Kubanaca razbacanih u izgnanstvo širom svijeta. Vidimo da politički sistem oblikuje često živote vaših junaka. Mislite li da je živeti u diktaturi dobra inspiracija za pisca? Kakav je vaš slučaj?

"Za pisca, za pravog pisca, sve, apsolutno sve je izvor inspiracije".

Vi ste svestrana umjetnica: pišete poeziju, prozu, eseje. Bavili ste se slikarstvom, filmom.... Možete li ukratko predstaviti sebe kao umjetnicu?

" Kao što je rekla Remedios Varo, jedna katalonska i španska slikarka i umjetnica: ja sam neko ko misli da život nije vrijedan življenja bez umjetnosti. Pisac, pa potom umjetnik".

“Perverzna ljubavnica” Žorža Bataja

Pikaso je znao da je ona bila književni model Žoržu Bataju – čak se ponosio time do krajnjih granica – jedna od njegovih “perverznih ljubavnica” kako ju je kasnije podrugljivo zvao.

Međutim, veza između Dore i Bataja je trajala i potrajaće, zahvaljujući vječnosti književnog djela. Ne, to nijesu bila puka seksualna susretanja. Dora je osvojila filozofa. A slikar iz Malage je vjerovao da će on osvojiti nju. I uradio je to, zaista jeste, i te kako: osvojio ju je i pokorio da bi je naslikao i osvijetlio na portretima, a ugasio u životu. Ona je doduše uspjela da ga zavede svojim idejama više nego svojim mislima.

Štaviše, svojim vatrenim i dubokim mislima naposljetku ga je iscrpjela. Pikaso je oduvijek bio vrlo svjestan da je Dorina ljepota počivala u njenoj sposobnosti da pridobije ljude prvo svojim idejama...

(Iz romana “Žena koja plače” Zoe Valdes)

( Vujica Ognjenović )