Da li se tinejdžeri mogu kontrolisati?

Tinejdžeri su, mnogi roditelji istih će se složiti, sasvim posebna bića - ne možete pobijediti u bici za kontrolu nad njima. Ima mnogo stvari koje roditelji apsolutno ne žele da njihovi tinejdžeri rade - da se opijaju, drogiraju, budu prerano seksualno aktivni, izostaju iz škole, druže se s nepoželjnim prijateljima - ali većina njih prilično često radi nešto ili sve od toga. U isto vrijeme, mnogi tinejdžeri u osnovi rade ono što njihovi roditelji žele. Međutim, mnogobojniji su oni koji ne rade, ili bar ne u potpunosti. I ne postoji ništa što bi roditelji mogli da učine da ih u potpunosti drže pod kontrolom. O tome kako možete (i ne možete) da kontrolišete svoje tinejdžere priča pričaju psiholog Miloš Perović i defektolog Marina Radošević.

“Nepotpuna kontrola je obično najviše što roditelji sa tinejdžerima mogu da postignu. To znači da postoje pravila i da im se oni ponekad i donekle povinuju. Teško je u potpunosti kontrolisati tinejdžera i to vam često neće poći za rukom. Međutim, svi ćemo se složiti da je neka vrsta kontrole apsolutno neophodna. Za većinu tinejdžera dovoljna je ta nepotpuna kontrola. To je sve što vam treba, mada vas neće spasiti od briga i glavobolja. Njih je nemoguće izbjeći. Ali za većinu tinejdžera će ona biti sasvim dovoljna da se prebrode adolescentske godine, a da pri tom i tinejdžer i roditelji ostanu u relativno dobrom stanju i odnosima”, navodi Perović.

Unutrašnji roditelj

“Jedna psihološka činjenica o ljudskom razvoju predstavlja jedan od izvora roditeljske kontrole: svidjelo se to adolescentu ili ne, roditelji već predstavljaju dio njega posredstvom njegove sopstvene savjesti koja se razvija. Samim tim se ono što roditelji kažu ili čine neposredno urezuje tinejdžeru u glavu. Ono što će konačno postati samostalna savjest odrasle osobe djelimično je formirano postepenom internalizacijom roditeljskog glasa. Tokom adolescencije taj glas, savjest, još uvijek ne pripada adolescentu u potpunosti, niti je u cjelosti stvarni zasebni glas roditelja.

On je negdje između, na putu da postane samostalna savjest tinejdžera, ali to još nije. Svi znamo da za tinejdžera taj prelazni period može biti veoma izluđujući i zbunjujući. Tinejdžer često čuje roditeljski glas u svojoj glavi, ali ga još ne prepoznaje kao svoj. Tinejdžeri mrze taj glas.

Najradije bi ga ugušili, istjerali, oslobodili ga se. Međutim, on neće nestati jer je već u velikoj mjeri dio njih. Kasnije, kad odrastu, taj glas u potpunosti postaje njihov, i oni najčešće postaju saglasni s roditeljima: ‘Nije trebalo da ostajem tako kasno. Šta mi je sve polazilo za rukom kada sam bio tinejdžer!’ I konačno će i oni kao roditelji postavljati iste zahtjeve svojoj djeci i prenijeti im svoju savjest odrasle osobe, baš kao što su i njihovi roditelji prenijeli njima”, objašnjava psiholog.

Pravila, pravila...

Defektolog Marina Radošević kaže da pravila uvijek treba da postoje. Ona imaju snagu. Čuče u glavama tinejdžera i vrše na njih stalni pritisak.

“To su neke osnovne smjernice, kojih se tinejdžeri moraju držati. Roditelji su tu da ih postave, a koliko će u tome biti strogi, zavisi od toga koliko povjerenje imaju u svoje dijete. ‘Vikendom moraš biti kod kuće do jedanaest uveče. Svu svoju prljavu odjeću moraš da odložiš u korpu za neopran veš’. To su primjeri pravila koja se odnose na svakodnevni život i imaju zadatak da tinejdžera održe svjesnim da ima obaveze prema porodici, svome tijelu, kući u kojoj živi. Naravno, takođe je u redu da se pravila mijenjaju ako su roditelji ti koji o tome svojevoljno odlučuju, a ne zato što su na to primorani. U redu je čak da se tinejdžeri bune protiv pravila i da ubijede roditelje da ih promijene. To je zdrav sljed događaja i obično ima izgleda da uspije. ‘U redu, možeš vikendom da ostaneš napolju do ponoći’. Naravno, tu opet može doći do nesuglasica. Ali, roditelji moraju da budu dosljedni, kako bi, bez prijetnji i kažnjavanja, nametnuli istinski autoritet svojoj djeci. ‘Sinoć si se opet vratila mnogo kasnije nego što ti je dozvoljeno. Nemoj ni za trenutak da pomisliš kako je to prihvatljivo. Isuviše je kasno da ostaješ do dva ujutru. Hoću da si ovdje u dvanaest, i ubuduće očekujem da se vraćaš kući na vrijeme’. Ovakve rečenice obično dovode do žalbi tinejdžera i čuvenih fraza ‘Ne možeš me spriječiti’ i ‘Baš me briga’. Ove fraze su frustrirajuće za roditelje, ali i potpuno neistinite. Jer, ograničenje izlaska do ponoći ostaje urezano u njihovim glavama, stalno ih opominjući kad god budu izašli. Tako će većinu djece vremensko ograničenje uglavnom natjerati da se vrate kući na vrijeme ili bar približno tom vremenu. Biraju da se povinuju roditeljima zato što im se alternativa ne sviđa - mnogo muke zarad male koristi.

Alternativa bi takođe značila da bi postali istinski slobodni, istinski odgovorni za sebe, i mada bi svaki tinejdžer prihvatio to popuštanje stega, znamo da to nije ono što stvarno žele”, kaže Radošević.

Tinejdžeri ne žele da sruše sistem roditeljske kontrole, oni samo žele da ga zaobiđu

“Sve to znači da roditelji imaju znatno više vlasti nad svojim tinejdžerima nego što su svjesni. Ima i nekih tinejdžera koji se neće pokoriti i njihovi roditelji mogu malo toga da urade kako bi na njih uticali. Ali ako im se roditelji suprotstave svaki put kada su neposlušni, ako ne reaguju pretjerano na svaki prestup već istrajavaju na svojim pravilima, imaće tinejdžera koji će se, iako ne u potpunosti, pridržavati njihovih pravila. A pravila će se, premda tu i tamo okrnjena, održati i obaviti posao”, savjetuje defektolog.

Greške roditelja

“Najveća greška koju roditelji tinejdžera mogu da naprave jeste da vjeruju da pojedinačne epizode neposlušnosti povlače potpuni gubitak kontrole. S tim uvjerenjem, često zapnu iz petnih žila, ponekad s kobnim posljedicama, kako bi ponovo uspostavili kontrolu koju uopšte nisu ni izgubili. Pooštravanje kazni polako prestaje da daje rezultate, i jedino haos preostaje.

Potreba da se veče provede s prijateljima, da se bude dio dešavanja, može za bilo kog tinejdžera biti jednostavno isuviše snažna da bi mogao da joj odoli. Pri izboru između pokoravanja roditeljskim pravilima i nepropuštanja zabave s prijateljima, roditeljska pravila će izgubiti bitku.

Većina tinejdžera će u određenim situacijama odbiti poslušnost, bez obzira na posljedice.

Ali, čak i kada bivaju prekršena, na pravilima se mora insistirati”, objašnjava psiholog Miloš Perović.

Ali, šta činiti sa adolescentima koji pređu granice prihvatljivog? Šta sa onima koji potpuno ignorišu pravila, dolaze i odlaze kad im se hoće, možda se drogiraju, opijaju, i druže s prijateljima koji su očigledno loši? Šta roditelji mogu da urade s tinejdžerima koji odbijaju da pomognu u bilo čemu u kući, kojima loše ide u školi, i koji redovno bježe s pojedinih ili sa svih časova?

“To su situacije u kojima će roditelji možda biti primorani da primjene oštrije metode. Možda će pokušati da zatraže pomoć od socijalnih službi ili pravosudnih organa. Neki roditelji mogu reći adolescentu: ‘Ili ćeš ovdje živjeti po našim pravilima ili nećeš ovdje uopšte živjeti’, i onda mogu da ga izbace iz kuće, ponekad mu obezbijedivši neko drugo mjesto za život, ali nekada i ne. Takve mjere mogu katkad da prodrmaju tinejdžera i da ga navedu da se bolje ponaša, ali ukoliko dođe do neke promjene ponašanja, ona je najčešće samo privremena. Roditelji koji zatraže pomoć socijalnih službi ili pravosudnih organa obično shvate da te vlasti ne mogu mnogo toga da urade osim ukoliko protiv njihovog djeteta već nisu podignute krivične tužbe zbog krađe automobila, pljački, preprodaje droge ili nečeg sličnog. Ponekad roditelji zatraže pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje koji mogu biti od koristi. Roditelji se mogu raspitati kod prijatelja i izabranog ljekara za ime nekog stručnjaka koji radi s tinejdžerima i njihovim porodicama. Iznenađujuće je da neki tinejdžeri, možda suprotno od onog što bi se očekivalo, vole profesionalno savjetovanje.

Ponekad se u tim uslovima može raspravljati na neutralnom terenu o porodičnim problemima koji izazivaju teškoće. Tinejdžeri mogu slušati i razgovarati sa savjetnicima na način na koji nikada ne bi pristali sa svojim roditeljima. Ali ponekad, čak i uz pomoć najprosvećenijih stručnjaka, tinejdžeri ostaju izvan kontrole”, objašnjava naš sagovornik.

Koje opcije onda preostaju? Malo ih je, kažu naši sagovornici

“U takvim situacijama, roditelji su zaglavljeni u istoj kući s tinejdžerom nad kojim u osnovi nemaju nikakvu kontrolu. On ili ona jednostavno nisu povjerovali ni u kakav sistem kontrole i najvjerovatnije nikada neće. Teško je znati šta je najbolje preduzeti ukoliko se nađete u takvoj situaciji. Ali, roditelji, kad god je to moguće, ne bi trebalo da odustaju. Važno je insistirati na uvažavanju osnovnih pravila čak i kad se ona neprestano krše. Toditelji takve djece moraju da trpe i čekaju. S vremenom će se desiti jedna od dvije stvari. Njihovo dijete može da sazri i doba flagrantne neposlušnosti može proći, iako im sada njihove dodatne godine omogućavaju više slobode. Ili mogu ostati nepodnošljivi, i da bez imalo pokajanja nastave da rade šta im je volja i da uglavnom budu neprijatno društvo. Roditelji sada imaju izbor jer njihova ‘djeca’ više nisu djeca. Roditelji su slobodni da odluče da li da im dopuste da ostanu u kući ili ne. I mada se često ispostavi da nije tako lako izbaciti svoje dijete iz kuće, to je upravo ono što neki roditelji moraju da urade. Ali, velika većina tinejdžera nije izvan kontrole. To se samo tako čini”, navodi naš psiholog.

( Jovana Majić )