Govor mržnje

Od izvještaja sa Ilindanskog sabora, objavljenog 3. avgusta, na portalu Vijesti, divlja govor mržnje, koje administratori naprosto ne mogu dovoljno brzo sankcionisati. Proteklih dana su se na stranicama Vijesti svakodnevno pojavljivala reagovanja na stav Amfilohija Radovića da je navodna istraga poturica bila opravdana, iako je „strašno pobiti ljude“. Potom je uslijedila svojevrsna „geometrijska progresija“. Dok je izjava Amfilohija Radovića do sedmog avgusta imala devet i po hiljada posjeta i izazvala preko sto pedeset komentara, sve se naprosto užarilo kad je šestog avgusta uzvratio pljevaljski imam Kadribašić, skliznuvši u rasizam i aluzije na intimne porodične odnose. Uradio je upravo ono što je oprezna i razložna islamska zajednica najavila da neće raditi. Za nepun dan, sadržaj je imao blizu devetnaest hiljada posjeta i blizu dvjesta komentara, valjda zahvaljujući „logici brojeva“ i daleko brojnijem hrišćanskom življu.

I pored pojedinačnih reagovanja na inicijalnu izjavu Amfilohija Radovića, jedino čega nije bilo, a što je neizostavno moralo uslijediti, je izjava neslaganja od strane zvaničnih organa Države, koji su i pozvani da čuvaju osjetljivu granicu između slobode izražavanja i govora mržnje. Nije bilo ni reagovanja CANU, Univerziteta, Ministarstva kulture i medija, Ministarstva prosvjete…

Ukoliko jedna zemlja teži da baštini evropske vrijednosti, treba podsjetiti da Savjet Evrope, kroz „Preporuku Komiteta ministara R(97)20 o ’govoru mržnje’“, preporučuje državama članicama da preduzmu korake protiv govora mržnje. Kada konkretni slučajevi govora mržnje postanu toliko uvredljivi za pojedince i grupe, oni više ne mogu uživati slobodu izražavanja na osnovu člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima, a takvog govora se u prvom redu moraju uzdržavati sve važne javne ličnosti (u kakve svakako spadaju i mitropolit Amfilohije i pljevaljski imam Kadribašić).

Prikazivanje tema vezanih za manjine u medijima može imati veliki uticaj na javno mnjenje, pa medij zbog toga mora nastojati da sačuva svoju poziciju borca protiv predrasuda, ksenofobije, rasizma i ostalih isključivosti. Zbog toga je bilo opravdano zapitati se koju ulogu je medij u ovom slučaju mogao imati u propagiranju vjerske i nacionalne netolerancije, odnosno da li je uspio da doprinese borbi protiv tih pojava (o čemu inače govori Preporuka o promovisanju kulture tolerancije SE).

U konkretnom slučaju, autori izjava (Amfilohije Radović, odnosno Samir Kadribašić) snose odgovornost za sadržaj svojih izjava, bez obzira na njegovo širenje putem medija. Jer, ako bi se medij smatrao odgovornim, to bi onemogućilo njegovu kritičku poziciju u demokratskom društvu. Svakako, ovi sadržaji su sobom nosili i rizik da ih publika protumači kao izraz podrške iznesenim stavovima, čega je novinar u inicijalnom izvještaju bio svjestan. O tome svjedoči način na koji je medijski izvještaj pripremljen (kritički intonirani naslov: „Pola oko krsta, pola oko šipke“), sadržaj teksta (multikulturalnost, Ilindan - Aliđun, utisci i mišljenja pripadnika različitih konfesija o saboru na Sinjajevini…), kontekst i dužina, svrha izvještavanja (uočljiva bojazan da jača platforma za govor mržnje).

Ipak, Ombudsmanka smatra da se moglo pribjeći izričitoj osudi govora mržnje (expressis verbis), i da je nedovoljno što je tome simbolički služio crni boks u kome se našla sporna izjava. Takođe, u narednim brojevima je izražena težnja da se obezbijedi protivteža, ali reakcija ipak nije došla sa zvaničnog mjesta u Državi. Zanimljivo je da je svako u objavljenim reakcijama mislio prvenstveno na sopstveni interes: CPC na crkve, imam je skliznuo u rasizam, a komentatori su bili pravi primjer poluznanja i neznanja svake vrste, tim opasniji po javni diskurs očito krhke međuvjerske i međunacionalne tolerancije. Brojni komentatori su nastavili da zadiru u najličnije porodične odnose, dodajući repertoaru netolerancije i teške oblike omalovažavanja žena i porodice. Naravno, sve je imalo svoj početak u izjavi zasnovanoj na „činjenicama“ iz umjetničkog teksta i njihovom postavljanju na pijedestal naučno provjerenih istina.

Kao i uvijek kad je Njegoš u pitanju, izostalo je poznavanje i prepoznavanje subverzivnosti umjetničkog teksta koji, zahvaljujući strategijama umjetničkog iskaza, upravo ukida isključivost koja se izdvaja u inicijalnoj i najprizemnijoj ravni čitanja.

Sve ovo dobija zastrašujuči kontekst ukoliko se poveže sa događajem o kojem su izvijestili mnogi mediji (Slobodna Evropa, između ostalih), a najoštrije ga osudila zvanična SPC. Naime, u dječijem vojnom kampu u Srbiji, djeca su se uz molitve i patriotske pjesme na replikama kalašnjikova obučavala da barataju oružjem i vode gerilski rat. Na video prikazima sve djeluje još jezivije, pri čemu jedna igumanija tvrdi da je kamp patriotski i da služi njegovanju tradicionalnih vrijednosti. U proteklih par dana, i glavni urednik jednog tabloida dopustio je sebi prvorazredni primjer govora mržnje, iako je već i po definiciji položaja koji zauzima morao da djeluje potpuno suprotno. Nasuprot tome, Sajmon Dženkins u Gardijanu mudro upozorava na „pornografiju nasilja“ kroz sjećanja na Veliki rat, koja može izazvati novu mržnju i loše uticati na mlade.

Crna Gora nije niti može biti izuzetak u vremenu sve opasnijih ultradesničarskih pokreta i ideja, koji usljed kriza i surovog korporativnog kapitalizma potresaju svijet. Na manipulativan i dijaboličan način, takve ideje preusmjeravaju pažnju javnosti od važnih pitanja, o kojima za to vrijeme nastavlja da odlučuje isključivo politička i ekonomska elita. Njoj, međutim, na srcu nisu ni pluralizam ni tolerancija nego profit i moć. Nažalost, i mi u Crnoj Gori na dnevnom nivou možemo osjetiti kako se stvaraju „problemi“ (znamenja, crkve, jezik, ugroženost Države zbog kojekakvih zavjera, Njegoš, razna istorijska poklanja), čija je jedina svrha dovođenje emocija do paroksizma, koji se potom pogrešno naziva patriotizmom i tradicionalnim vrijednostima. Kad se na ovaj način stvore problemi, naći će se i „spasitelji“ da ponude „rješenja“. Za to vrijeme će se, mic-po-mic, uvesti nova nesigurnost, još veća nezaposlenost, još lošiji privatizacioni ugovori…

Kao i drugdje, crnogorski građani i građanke su najčešće zadovoljni svojim poluznanjima i ubijeđeni da je njihova prosječnost sam vrh spoznaje. Zbog toga slobodni i demokratski mediji moraju da se što jasnije odrede o govoru mržnje o kojem izvještavaju, U ovom slučaju, bilo je jasno opredjeljenje medija protiv govora mržnje, ali je institut anonimnih komentara na Portalu doprinio da se on nepotrebno proširi. Nažalost, medij nije uspio da problem govora mržnje stavi u fokus kritičke javne debate koja bi uključila važne institucije, što je trebalo da bude glavni i etički opravdan cilj.

(Autorka je koristila knjigu Zorana Pažina: „Građansko-pravni aspekti zaštite prava ličnosti i sloboda medija“, OEBS, Podgorica, 2014, u kojoj je našla mnogo korisnih dokumenata, komentara i primjera.)

( Božena Jelušić )