Šta je "crna kutija" i zašto nije crna

Milan Jevtić, inspektor u kontroli kvaliteta u „Jat tehnici”, ima jedinstven posao u Srbiji – zadužen je za kontrolu ispravnosti „crnih kutija” aviona koji se servisiraju u hangarima ove kompanije na beogradskom Aerodromu „Nikola Tesla”.

Na njegovom radnom stolu nalaze se kompjuteri čiji softver omogućava čitanje podataka značajnih ne samo za utvrđivanje uzroka udesa, već i za provjeru ispravnosti raznih sistema na avionu, pa i za kontrolu rada pilota.

„Crne kutije”, naravno, nisu crne već su ofarbane u narandžastu boju kako bi lakše bile uočljive poslije udesa, a nazvane su tako zbog „crnog” razloga postojanja – utvrđivanja uzroka pada aviona i pogibije posade i putnika.

"Svaki putnički avion mora da ima 'crne kutije' i to dvije – jedna snima tehničke podatke leta, a druga razgovor u pilotskoj kabini, pod čime se podrazumijeva komunikacija pilota sa kontrolom letenja 'kroz slušalice', odnosno radio-vezom, ali i svaki drugi razgovor koji se vodi u kabini", objašnjava Jevtić.

Iza ovog stručnjaka „Jat tehnike” je veliko iskustvo. Još 1970. je upisao srednju vazduhoplovnu školu, kasnije je završio i specijalizacije u inostranstvu, a tokom posljednje dvije decenije zadužen je baš za „crne kutije”.

Dok priča o istorijatu uvođenja „crnih kutija”, koje su u civilnoj avijaciji standard od šezdesetih godina prošlog vijeka, pokazuje razne generacije ovih uređaja. U početku su podaci bilježeni na specijalnoj traci, kasnije su čuvani zahvaljujući razvoju elektronike, a danas je najvažniji dio „crne kutije” zapravo fleš memorija zaštićena u nevelikom čeličnom kućištu valjkastog oblika. Prve „crne kutije” u domaćem vazduhoplovstvu pojavile su se uvođenjem aviona tipa „karavela”, to jest paralelno sa početkom ere mlaznih putničkih aviona u tadašnjem „Jatu”.

"U početku su bilježeni osnovni podaci leta, a današnji uređaji bilježe više od trideset parametara. Najmodernije 'crne kutije', koje snimaju podatke leta, bilježe posljednjih 25 sati leta, odnosno letova. Uređaj koji snima komunikaciju pilota sa kontrolom letenja i razgovor u kabini, čuva zvučni zapis tokom posljednja dva sata", objašnjava Jevtić.

„Crne kutije” napravljene su tako da mogu da izdrže pad sa velikih visina, odnosno silu od 3.600 G i temperaturu do 1.000 stepeni Celzijusa. Svaka od njih opremljena je i uređajem ULB (Underwater locator beacon), koji, u slučaju pada aviona u vodu šalje akustični signal pomoću koga se može locirati i to do trideset dana poslije udesa, na dubini do pet kilometara. Kada je 8. marta ove godine nad Indijskim okeanom nestao malezijski „boing 777”, timovi koji su tragali za olupinom su se uzdali upravo u ovaj uređaj. U jednom trenutku uhvaćen je odgovarajući akustični signal, ali je, pošto je prošlo mjesec dana, a dubine su bile oko graničnih pet kilometara, ubrzo izgubljen, pa ova misterija ni danas nije riješena.

Obje „crne kutije” smještene su u repu aviona, iskustvo je pokazalo da taj dio konstrukcije prilikom udesa bude najmanje oštećen, pa otuda na televizijskim snimcima sa mjesta nesreće uglavnom rep (vertikalni i horizontalni stabilizator) bude jedini prepoznatljivi dio letjelice. Avioni su, inače, opremljeni i uređajem ELT (Emergency Locator transmitter), koji se automatski aktivira čim avion počne da pada i preko satelita šalje podatke o njegovom položaju.

Što se tiče trenutno najaktuelnije nesreće u vazduhoplovstvu, obaranja malezijskog „boinga 777” iznad Ukrajine, sagovornik „Politike”, uz ograđivanje da o tom slučaju može da govori samo na osnovu izvještaja medija, kaže da će pronađene „crne kutije” svakako obezbijediti dokaze o toj tragediji.

"Moći će da se utvrdi da li se posada pridržavala instrukcija za letenje nad tom teritorijom, šta je od njih tražila kontrola letenja a šta su oni uradili. 'Crne kutije' rade dok u avionu koji pada imaju napajanje strujom. Čak i u slučaju da raketa pogodi avion, moguće je da su radile još sekundu-dvije nakon toga i zabilježile podatke koji mogu doprinijeti rasvjetljavanju ove tragedije", kaže Jevtić.

Galerija

( Politika )