Biće da bolje nismo ni zaslužili

Somehow we'd better speak it/ We're scared someone will tweet it/ It's on the wall but you won't read it/ It's gone before you see it/ We all dread to repeat it/ There's a beast eating every bit of beauty/ And yes we all feed it - Jake Bugg, There's A Beast And We All Feed It, Shangri La (Mercury, UK, 2013.)

Hotel Crna Gora u Podgorici više ne postoji - nadam se da se svi slažemo oko toga, nadam se da nema nedoumica - nadam se da se stari hotel nikome više ne priviđa.

Nema ga - kao da nikada nije ni postojao. Ostale su neke nevjerovatne priče i neke blijede fotografije - ali slaba vajda od toga.

Na mjestu Hotela Crna Gora se uveliko gradi novi, velelepni Hotel Hilton Podgorica - Montenegro. Radovi, blago nama, lijepo napreduju. Čak je i terasa starog hotela nedavno vaskrsnula pod integralom budućeg hotela - i to u zasljepljujućem, nadnaravnom sjaju. Novu terasu već krasi nova kolonada na kojoj počiva nova nadstrešnica - što će reći da je dobri gazda održao obećanje.

Naime, gazda je prije nekih godinu dana - nakon rušenja, odnosno "slučajnog urušavanja" cijelog zapadnog krila Hotela Crna Gora - krila kojemu je originalno pripadala i ta stara terasa - obećao da će nova terasa izgledati identično - i što da vam kažem - izgleda da je gazda ispunio obećanje.

Hotel Crna Gora je bio prvi hotel u poslijeratnoj Podgorici, tj. Titogradu - i dugi niz godina, šezdesetak, recimo, važio je za jednu od nekoliko suštinski bitnih tačaka gradskog društvenog života

Da li da odmah zaključimo da je gazda definitivno čovjek od riječi? Ili da još malo sačekamo?

Da nam je sad do enigmatike, kao što nije, lako bismo pronašli tih 12 razlika između stare, nikad prežaljene terase, i ove nove, nadnaravno-vaskrsle - ali hajde da se pravimo da je sve u redu. Žalosno je zapravo što ispada, okreni-obrni, da se epilog te sramotne priče o rušenju Hotela Crna Gora sveo na činjenicu da danas postoji ta nova terasa - i da je identična onoj staroj.

Kao u onom vicu: pozajmio lik od drugara kola - stari mercedes iz 1953. godine - pa sletio s tim kolima pravo u ledenu Moraču, kompletno urnisao kola, ali nekako preživio, srećom - i poslije svega vratio drugu volan (nije to bio originalni volan, naravno, ali namjera je bitna, a ne volan) - i to vam je ta slika i prilika našeg gazde - časnog čovjeka koji vodi računa o harmoniji u Kosmosu.

Doduše, izvjesno je da buduće zapadno krilo budućeg Hotela Hilton Podgorica - Montenegro, neće biti identično bivšem zapadnom krilu bivšeg Hotela Crna Gora - daleko od toga - novo krilo će biti osjetno žešćih gabarita, tj. spratnosti.

I upravo je to, ako mene pitate, ta nova - očigledno planirana spratnost - presudila starom krilu - odnosno Hotelu Crna Gora. Očigledno je da se to staro krilo nije urušilo - srušeno je namjerno, s predumišljajem, bez imalo zadrške - da bi se gradilo novo, znatno više krilo - riječ je o barem tri-četiri nove etaže.

Biće da nismo ni zaslužili bolje. Imali smo bezbroj prilika da stvarno podignemo glas u ime zaštite Hotela Crna Gora - i kao građani i kao struka - ali nam se nešto nije dalo. Bilo je nekih inicijativa, ne bih da griješim dušu - ali niko nije ozbiljno shvatio te inicijative, tako da nisu imale nikakvog učinka. Bila je to pozorišna predstava bez publike.

Prvo je napadnuta, podsjetiću vas, bivša bašta bivšeg Hotela Crna Gora - u bašti su krenuli da grade novo hotelsko krilo, paralelno Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, sa istočne strane - zatim je napadnut centralni hotelski blok orijentisan ka parku, tj. ka jugoistoku, upravno na Bulevar - da bi na kraju sravnili sa zemljom cijelo zapadno krilo, sa tom nikad prežaljenom terasom.

Dramatično rušenje zapadnog krila se odigralo prije godinu dana - otpočelo je negdje baš u ovo vrijeme, ako se ne varam - vjerovatno se sjećate onog sablasnog oblaka prašine koji se nekoliko dana dizao nad tim groznim ruševinama.

Hotel Crna Gora je bio prvi hotel u poslijeratnoj Podgorici, tj. Titogradu - i dugi niz godina, šezdesetak, recimo, važio je za jednu od nekoliko suštinski bitnih tačaka gradskog društvenog života. Svaki Podgoričanin koji drži od sebe reći će vam da je uloga koju je taj hotel imao u konsolidaciji titogradskog/podgoričkog duha, jednom riječju - nesaglediva.

Na sam pomen toponima Podgorica - prva, ili jedna od prve tri asocijacije svakog časnog građanina bivše SFRJ koji je bio te sreće da ga posao nanese u ove krajeve - bio je upravo Hotel Crna Gora.

A onda su došla nova vremena - ispostavilo se da stari hotel ne posjeduje dovoljno prostornih kapaciteta da bi odgovorio novim, najvišim hotelskim standardima - tj. da bi nastavio da funkcioniše i u novom milenijumu. Gazda je imao vrlo ambiciozne planove, u svakom pogledu - pa je u to ime podvrgnuo cijelu građevinu radikalnoj hiruškoj intervenciji - koju građevina nije preživjela, naravno.

Sveobuhvatni proces dogradnje i rekonstrukcije je rezultirao brisanjem Hotela Crna Gora iz kolektivne gradske memorije.

I evo me sad na raskrsnici Ulice Slobode i Bulevara Svetog Petra Cetinjskog - nalazim se tačno u centru-centra Podgorice - na mjestu gdje se nekada davno nalazio kiosk brze hrane Park, vlasnika Đorđija Ičevića - pokojnog Đoka Nesanice.

Nagovaram Eli Musu, moju najbolju drugaricu, po vokaciji transformersicu - vjerovatno je riječ o transformisanoj varijanti Ičevićevog kioska brze hrane - da dune i vatru sune po gradilištu preko puta.

— Eli, dušo, ne kažem da morate eksplicite da pržite po tom gradilištu. Mogli biste bi da izvedete da to izgleda kao nesretan slučaj, kao desilo se slučajno, kao otkačila se ta vaša frejzer-blejzer-prangija, ispala je nekako iz tog njenog ležišta - i opalila po gradilištu. Dešava se to. Lako ćemo poslije. Možemo da kažemo da niste htjeli, da vas je neko gurnuo, da vam je žao itd.

— Ne dolazi u obzir — kaže Eli.

U pravu je Eli. Hajde prvo da vidimo - uz uslov da se ne desi nešto nepredviđeno u međuvremenu - nekakav bankrot, na primjer, ili pad aktuelnog režima, ne daj Bože - kako će taj novi hotelski Frankenštajn da se ponaša kad ga puste u pogon.

— A kako bi bilo, draga Eli, da izbrišemo samo viškove, da skratimo samo ono što izlazi iz originalnog gabarita Hotela Crna Gora? Bila bi to jedna minimalna, gotovo neprimjetna - estetska korekcija.

— To je van pameti, kažem vam gospodine Botuliću, nismo djeca. Saberite se, molim vas. Nismo mi - oni. Smislićete vi nešto pametnije.

— Ma dajte Eli, molim vas, ljudi bi to sigurno razumjeli. Prihvatili bismo to mi Podgoričani, prihvatili smo mi i gore stvari. Možda bi se našao i neko dovoljno vispren da ubijedi gazdu da je takva korekcija sasvim na mjestu, da je neophodna.

— Recimo da ste vi taj neko dovoljno vispren - što biste vi rekli gazdi? - baš me zanima.

— Rekao bih mu, za početak, da nije sve u kvantitetu - da ima nešto i u kvalitetu.

— I on bi odmah shvatio da je pogriješio? - Praštajte ljudi, pogriješio sam, pomagajte, hajde da vidimo sad kako da ispravimo tu moju strašnu grešku - mislite li, gospodine Botuliću, da bi gazda baš to rekao?

— Eli, srce moje, dozvolićete mi da vam opet sve lijepo objasnim, ispočetka, molim vas - ali ne sad, sad žurim, oprostite - vidimo se u narednu subotu.

( Borislav Vukićević )