Kamataši i reketaši

U kafanu je ušao čovjek od pedesetak godina. Sjeo je i naručio kafu i kisjelu. Sjedio je sam, a za stolom do njega sjedjelo je nekoliko momaka. Kad je popio svoje piće, čovjek se okrenuo i počeo da ih provocira, direktno i bezobrazno.

Nakon par provokacija, momci su ustali i pretukli ga. Nisu se međusobno poznavali. Konobari su razdvajali, odveli krvavog čovjeka iza kafane da se umije i očisti, nakon čega je on otišao nekud.

Taj čovjek nije izašao iz kuće danima prije nego što je došao da popije kafu. Ranije je svakog jutra volio da pije kafu u nekoj od kafana. Međutim, zadužio se toliko da nije izlazio iz kuće i nije se javljao na telefon.

Dostigao je tu fazu da je počelo samoobmanjivanje. Ubijedi sebe da ništa ne postoji, pa ni ti dugovi, da nigdje nema dokaza da je zadužen, da nema smisla u tome da krije pogled i da živi u sobi sa spuštenim roletnama.

Odjednom se spremi i ode u kafanu, naruči piće i počne da provocira ljude. Želi da ga premlate, da mu se nešto desi, da ga boli, da zaboravi na svoj život. Hoće sebe da prisili i da počne da razmišlja o nečem drugom, da može neko da ga pita bilo što drugo osim o dugovima, makar i da ga pitaju „boli li te?“.

On na to može da nadoveže mnoštvo priča ne bi li izbjegao ono što ga dovodi do pucanja, može da traga za momcima koji su ga tukli, njega, starijeg od njih. Može čak i da ih upuca, da svoje mentalno pucanje transformiše u pucanje u drugog, usputnu nevinu žrtvu.

Ako već postoje makroekonomija i mikroekonomija, i ako postoje banke, zašto onda ne bi u maloj Crnoj Gori postojali kamataši? Većina naših glumaca se pojavljuje u reklamama za banke, čak su i djeca angažovana, uče ih đedovi kako da počnu da štede na vrijeme, sve uz osmijeh.

Boja đedovog prsluka zavisi od boje koja tu banku reprezentuje, dok je ta ista boja kod vitke cure koja hoda hodnikom i prezentuje svoj atraktivni izgled zastupljena u vidu marame. Razlika je u tome što atraktivna cura nudi kredite, a đed promoviše penzioni fond. Nakon tako agresivne kampanje i propagiranja banaka, šta je čudno u tome što se pojavio u novinama oglas kamataša koji nudi svoje usluge? Ništa. Do kad ćemo da glumimo poštenje? Izgleda zauvijek.

Svako radi svoj posao. Nekad su se Crnogorci dijelili na Bjelaše i Zelenaše, obično su podjele bile ideološke, a danas je najveća podjela na one koji duguju i one kojima se duguje. Most između te dvije grupe su kamataši i reketaši, i ta podjela nije ideoška, već precizno opisuje poslovanje pojedine grupe ili osobe.

Treba napomenuti da kamataši nemaju nikakve konotacije sa značenjem riječi Zelenaš. Dakle, riječi su izvedenice i predivno zvuče, odnosno, izrazi su toliko rogobatni da savršeno odgovaraju profesiji onih koji tu funkciju obavljaju. Kamataši i reketaši su prsti postojeće ali nevidljive ruke crnogorskog tržišta.

Kad već može država da se zaduži 300 miliona eura, nije čudo što građani primaju platu 300 eura, a troše 450. Do sad su uvijek nekako nalazili način „da se premoste“ do plate. Mostovi spajaju ljude, a ovi mostovi spašavaju ljude. Svi duguju, skoro niko ne vraća i dugovi se gomilaju. Jedni jure, a drugi se kriju, obećavaju, lažu.

Svi se drže za vratove i stežu jače kako vrijeme prolazi. Sve ide u krug, a dugovi su glavna tema društva. Dugovi su sve što nam je ostalo od postreferendumskog zaleta i ekonomskog buma.

Svi i dalje jure kredite, a narod čim uzme novac počinje da se bahati. Mnogi su zadržali taj primarni osjećaj trenutnog bogatstva kad se pozajmi novac. Ne napušta ih ta snaga, pa se prse i dalje iako na leđima imaju bezbroj ljudi kojima duguju. Oni glume da su uvrijeđeni jer niko ne vjeruje u njihov plan o bogaćenju koji samo što se nije ostvario.

I samo ostaje pitanje kad će klupko početi da se odmotava. Dovoljno je da jedna osoba krene u akciju, i da se zavrti kuglica na ovom našem ruletu pa da postane zanimljivo. Tad će se sudariti isprepletani interesi i nastaće opšti sukob.

Jedino dobro što od toga može da nastane jeste scenario za film, u kojem naši glumci neće glumiti. Ipak oni to ne žele, jer njima daske život znače. Oni zaobilaze trivijalne i opskurne teme, iznad svega su, i dalje u gradu pod Lovćenom provaljuju kosmos, samo se eto ponekad pojave na TV-u reklamirajući banke.

Pitanje je samo da li će kapisla da pukne visoko ili nisko, odnosno, sa koje strane će da krene vatra, a širiće se u svim smjerovima. Lančana reakcija sigurno neće izostati i maske će da padaju kad ljudi počnu da čupaju svim silama u očuvanju golog života. Biće to dobar naziv filma - Haos.

( Đuro Radosavović )